Portugalski književnik, ali i ilustrator, redatelj animiranih filmova i skladatelj Afonso Cruz nije nepoznato ime hrvatskim čitateljima. Hrvatsku je nekoliko puta i posjetio, na hrvatski jezik prevedene su i njegove knjige “Kokoschkina lutka”, “Kupit ćemo pjesnika”, “Knjiga godine” i “Cvijeće”. Roman “Ni svi kitovi ne lete”, objavljen u Portugalu 2016. godine, s portugalskoga je na naš jezik preveo Dean Trdak, a za Nakladu Ljevak uredila ga je Ivana Mirošević. U romanu “Ni svi kitovi ne lete” Cruz se poslužio nekim likovima iz prijašnjih romana, ali to nikako ne znači da je riječ o romanu u nastavcima. Portugalski autor ostao je vjeran nelinearnom i maksimalno poetiziranom pripovijedanju, stvorivši štivo za literarne sladokusce i roman koji svakako ima i esejističke dimenzije i pretenzije. U njemu se Cruz itekako bavi glazbom, propitujući što je to esencija glazbe (ali i esencija umjetničkog stvaranja), o čemu i ima što reći jer je i sam glazbenik. U ovom romanu posebno ga zanima jazz (napose blues) pa će ovu knjigu zasigurno pomno iščitavati brojni ljubitelji tih povlaštenih i zapravo kompleksnih glazbenih žanrova. Uostalom, i jedan od glavnih likova romana je glazbenik, američki jazz-pijanist Erik Gould, koji šezdesetih godina prošlog stoljeća živi u Parizu s obožavanom ženom Natašom i sinom Tristanom.
Erik ima sinesteziju, dakle, kao što to enciklopedije tumače, psihološku pojavu u kojoj se podražaji primaju u području jednog osjetila, a doživljavaju u području drugoga. Dakle, slušni kao vidni, vidni kao mirisni i tako ukrug. Pa tako, improvizirajući za klavirom, Gould šalje tekstualne poruke. Njegova glazba po tome se može ubrojiti i u literaturu. Američki glazbenik koji je, valjda i zbog sinestezije, iznimno darovit, ali ekscentričan i na rubu genijalnosti, postaje zanimljiv i američkoj obavještajnoj agenciji koja pomoću jazza, tj. “crnačke” glazbe želi uvjeriti i Sovjetski Savez i cijeli svijet da Amerika nije rasistička zemlja. Stoga CIA tjera Goulda na koncertna gostovanja po zemljama istočnog bloka, pa i u SSSR, a zanimljivo, njezini agenti ucjenjuju ga i pritišću baš kada je Gould na gostovanju u Beogradu. Osim te beogradske špijunske epizode, Cruz je u roman ubacio i pariški hotel koji se zove “Zagreb”, ali i lik knjižara Omerovića, pa je ovaj roman dobio i svojevrsnu exjugoslavensku dimenziju. A možda bi se introvertirani i opsesivni Gould i suprotstavio američkim klišeiziranim agentima da mu oni nisu obećali da će ga povezati s voljenom ženom Natašom Ziminom, Ruskinjom koja je našeg pijanista iznenada i nepovratno napustila, s čime se on definitivno ne može nositi. Stoga zanemaruje sina Tristana, koji zbog pomanjkanja osjećajne podrške u razorenoj i ranjenoj obitelji potpuno odluta u snatrenje i opasnu maštu te je itekako moguće da je od oca naslijedio i neomeđene i neorganizirane psihološke pojavnosti koje ga uvode u nadrealni svijet. Iz stranice u stranicu romana, Tristan postaje njegov glavni junak i protagonist, pijanistov alter ego. U lutanjima Parizom susreće razne ljude raznih sudbina, napose prostitutku Clementine, koja se na prostituciju odlučila jer je htjela nabaviti fagot kako bi svirala djela Johanna Sebastiana Bacha.
Roman “Ni svi kitovi ne lete” ima podosta takvih slikovitih i tajnovitih likova koji se ulančavaju i onemogućavaju konvencionalno čitanje ove nekonvencionalne knjige. U to se uklapaju i Cruzov prijatelj Isaac Dresner, pariški knjižar i nakladnik čija se knjižara zove “Poniženi & Uvrijeđeni”, a nakladnička kuća Euridika, i njegova žena, slikarica Tsilija. Dresner, poput već spomenutog Omerovića, voli zaboravljene, prezrene, izumrle, pokvarene, zastarjele i pobijeđene autore. Stoga je i roman “Ni svi kitovi ne lete” literarni hommage svim takvim umjetnicima, koji su se našli s druge strane uspjeha i nikada se nisu približili vrhovima top lista i najprestižnijim nagradama. Ali u tom sjetnom hommageu možda se krije i subverzivno zrnce ironije.