Samo rijetki poduzetnici u Slavoniji plaćaju pristojno

Ono što je trebalo biti slamka spasa za slavonskog seljaka, državni poljoprivredni poticaji, pretvorilo se u dodatni čavao na lijesu Slavonije. Jer, upravo su ih poticaji, kažu danas ogorčeni poljoprivrednici u toj regiji, do kraja uništili. Plodna je zemlja završavala u rukama i onih koji se u životu nisu uhvatili motike, a ni neće. Ili je pojedincima novac koji se slijevao iz državne blagajne služio kao sigurna luka i izlika za nerad. Vodili su se zbog zakupa zemlje pravi ratovi, susjed je na susjeda dizao ruku, a onima koji su sve to gledali sa strane – duboko je poljuljano, ako ne i do temelja srušeno, povjerenje u sustav. “Kad imaš privatnu zemlju u zakupu, nemaš sigurnosti. A do državne ne možeš.

Ne vjerujem više ni u sustav ni u Ustav, ne znam hoću li otići ili ostati”, najbolje to rezimira Marko iz našičkog kraja. Dok poljoprivreda tone sve dublje, slavonsko se selo rapidno informatizira. Profile na Skypeu i Facebooku otvaraju i 80-godišnjaci, i to kako bi se čuli i “vidjeli” s kćerima, sinovima i unucima koji su se, trbuhom za kruhom, s plodne rodne grude odselili u Irsku, Njemačku ili Švedsku. Oni koji se još drže svoga praga od istih tih djedova i baka nerijetko žicaju novac od mirovine – kako bi preživjeli. Slavonija je postala bazen radne snage koja će, i u zamjenu za njemački ili irski minimalac, spakirati kovčege, ispisati djecu iz hrvatskih škola i zalupiti vratima. Poniženja u vlastitoj domovini ne žele više trpjeti.

I naši su preci odlazili na rad u Njemačku, ali oni su svaku zarađenu kunu ulagali u kuću u svom selu. Oni koji danas odlaze, svoje kuće prodaju, često za siću. Ima i u Slavoniji, istina, bogatih i poduzetnih – ali tek rijetki svoje radnike plaćaju dovoljno za pristojan život. Nije to promijenilo, barem zasad, ni alarmantno upozorenje struke kako će domaći poduzetnici radnike uskoro morati “svijećom tražiti”. I dok se Slavonci masovno iseljavaju, u njihove se domove doseljavaju Kinezi ili Japanci. Ne znači da su pogriješili, da se neće snaći, pa možda i obogatiti. No, domaći ljudi u dostojan život u Slavoniji više ne vjeruju. U potencijal Slavonije, pak, nikada nitko nije sumnjao. I to je najveća ironija.