Robert Prosinečki, čovjek i pas

Subotom nisam u gradu. Daleko mi je, mimo ruke, a još me i tjeskoba neka hvata od tog podneva kada se cijela Hrvatska sjati u centru, od Jelačić placa i Gajeve, pa niz Bogovićevu do Cvjetnog trga, Preradovićeve, Pifa, Kica, kao u birvaktilskom Kaknju, u Sinju, Kninu i Otočcu, ili Pičetama i na Mrcinama, nedjeljom poslije mise. Lijepo je to da ljudi traže i nalaze format svojega svijeta i svoje kulture, iz toga ništa loše ne slijedi, ali što ću kad sebe ne nalazim u tom formatu. Ali prošle subote autobusom doputovali su neki moji iz Hercegovine, pa me je zbog njih aman u najpodnevskije podne nanijelo na špicu, ravno preko Bogovićeve. Njih sam smjestio u kavanu na Cvjetnom, tamo gdje je mnogo svijeta pa se mi slabo vidimo, a ja sam i ne misleći poletio preko špice do dućana Tisak medije u Gajevoj, da kupim subotnje novine i magazine. I tek kada sam krenuo, osvijestio sam što radim i gdje se nalazim: na tom središtu subotnjega nacionalnog duha, lijeposti i odličnosti, baš u vrijeme kad tuda prošeta svatko tko u ovoj zemlji nešto znači. No, upravo je padala neka sitna bosanska - bit će: migrantska! - kiša, propuhivala je neka teškojesenja dalmatinska bura, tako da u Bogovićevoj nije bilo nikog. Samo je s druge strane ceste, obučen kao da je sišao do portafona jer mu je balavurdija žvakaćom prilijepila puce od ulaznog zvona, kolosalno mrzovoljnog izraza lica, sav kišan, raskvasao i vremenit, psa šetao Robert Prosinečki. A pas žustar i kitnjast, nimalo mu nije nalik.