Bila je već duboka noć kad je zazvonio telefon u domu Ankice Tuđman. Odmah joj je bilo jasno da vijest nije dobra. Digla je slušalicu i začula tužan glas sina Miroslava: “Tata je umro.” “Kada?” “U 23.15. Bio sam uz njega.” Sjela je na suprugov stolac za njegovim radnim stolom, pogledala njihovu zajedničku fotografiju i počela plakati. “Suze su se slijevale niz lice. Kao da sam ih cijeli život skupljala za taj nesretni dan. Poslije četrdeset dana bolničkog liječenja izgubila sam supruga. (...) Na posljednji put, onaj bez povratka, otišao je bez mene: 10. prosinca 1999. godine ostala sam bez svojeg supruga, moja odrasla djeca bez oca, unuci bez Dide, a hrvatski narod bez čovjeka s kojim je stvorio nezavisnu samostalnu državu Hrvatsku.” Tako je gđa Ankica Tuđman u svojoj autobiografiji “Moj život s Francekom” opisala najtužnije trenutke u svom životu. Bio je to kraj agonije prvoga hrvatskog predsjednika, koji je preminuo na 7. katu Kliničke bolnice Dubrava, gdje je proveo 40 posljednjih dana svog života.
Cijeli tekst pročitajte u današnjem izdanju Večernjeg lista ili u e-izdanju.
Ne propustite i druge teme:
- Hrvatska ima burzu, bankomate i trgovine koje prihvaćaju bitcoine
- Advent u europskim metropolama
- Trku su bili tajanstveni templari
- Na dar: Detaljan vodič kako upravljati tabletima i učiniti ih korisnim uređajima
E moj Frane, pamtim dane....a da vidiš sad izdajnika na sve strane.