Prvi je slikao žrtve i stvorio crnu kroniku

Vi ste, nema sumnje, drugi najbolji detektiv u Europi? – riječi su kojima se Sherlocku Holmesu u romanu “Baskvervillski pas” obraća jedan njegov klijent.

– Da, a tko je prvi? – rezignirano mu uzvraća Holmes, na što mu ovaj odgovora: “Gospodin Alphonse Bertillon, njegov um je toliko precizan i inovativan da mu zavidi cijela, ne samo policijska, nego i znanstvena zajednica”.

Svaki put u istim uvjetima

Iako nema sumnje da je Sherlock Holmes zbog bezbrojnih adaptacija u filmovima i serijama danas bez premca najpoznatiji detektiv na svijetu, njegov tvorac, britanski pisac kriminalističkih romana Sir Arthur Conan Doyle ipak je smatrao da nije i najbolji. U pomalo bizarnoj usporedbi, onoj između fiktivne i stvarne osobe, tu je titulu prepustio francuskom policajcu i znanstveniku Alphonseu Bertillonu koji ne samo da se smatra ocem forenzike, nego i tvorcem nekoliko metoda koje su uvele reda u policijski posao i znatno ga sistematizirale, a moglo bi ga se nazvati, doduše indirektno, i tvorcem novinske crne kronike, ali i kriminalističkih serija poput brojnih varijanti CSI-ja.

Ono što je Horatio Cane u CSI Miamiju, to je Alphonse Bertillon bio u CSI Parizu – detektiv koji je u glavnom gradu Francuske koncem 19. i početkom 20. stoljeća bio strah i trepet brojnih ubojica i svih onih koji su se našli s one strane zakona. U to je vrijeme identifikacija zločinaca bila jedan od najvećih problema s kojima se policija susretala, pa tako nije bila rijetkost da istog provalnika uhvate nekoliko puta s “prstima u pekmezu”, ali on bi im se svaki put predstavio kao druga osoba. Zbog toga bi na sudu dobio i blažu kaznu jer bi sudac mislio da mu je to prvo počinjeno kazneno djelo.

Metoda koju je Bertillon razvio kako bi doskočio tom problemu po njemu je nazvana bertijonaža, a radilo se o metodi mjerenja anatomskih razmjera osobe. Mjerilo bi se 14 različitih parametara, poput visine, dužine svakog prsta, stopala, članaka na prstima ili ušiju, a ti bi se podaci onda spremali u policijski karton te osobe. Iako je ta metoda utvrđivanja identiteta znatno doprinijela uspješnosti razotkrivanja recidivista, ubrzo ju je zamijenila daktiloskopija koja je bila mnogo praktičnija, a među čije pionire pripada i naš Ivan Vučetić. To Bertillona nije previše smetalo, jer je nekako paralelno s time radio i na uvođenju nečega što će ubrzo postati standard koji, naravno s izmjenama koje je donijela tehnologija, i danas koriste sve svjetske policije.

Fotografiranje žrtava i mjesta na kojem se zločin dogodio, prije nego što je to Bertillon uveo kao stalnu praksu početkom 1890-ih, ne samo da je bilo rijetkost, nego se smatralo i izuzetno nakaradnim činom. Moralisti su si uglavnom davali za pravo govoreći kako mrtve ne treba još i na taj način uznemiravati, a policija se tom mišljenju nije protivila jer od fotografiranja ionako, barem do tada, i nije imala neke prevelike koristi. Iz današnje perspektive to nam je neshvatljivo, ali i one malobrojne fotografije žrtava, mjesta zločina ili samih počinitelja koje su nastajale prije nego što se u cijelu priču upleo Bertillon bile su doslovce amaterske, snimane iz proizvoljnih kuteva, s lošim osvjetljenjem – ukratko nastajale su bez ikakvih pravila.

On je 1888. godine odlučio standardizirati metodu fotografiranja kriminalaca, a njegova zamisao bila je oblikovati sustav fotografiranja i izrade portretnih fotografija (tzv. mugshot) iz kojih će se moći iščitati identifikacijska obilježja fotografirane osobe. Stoga je razradio posebna pravila i sredstva za izradu takvih fotografija, konstruiravši postolje, kameru i stolicu koja se mogla učvrstiti u dva položaja za snimanje iz profila i s lica. Snimalo se svaki put u istim uvjetima – u posebnoj prostoriji, uz umjetno svjetlo pod određenim kutom kako bi se izbjegle sjene, a kamera je kod svakog snimanja bila jednako udaljena od stolice na kojoj je sjedila osoba koja je bila fotografirana. Sva pravila koja je smislio Bertillon vrijede dandanas, a jedina je razlika u tome što se danas umjesto dvije snimaju tri fotografije.

Promijenio je i društvo

Osim toga, prvi put u povijesti taj je Francuz, unatoč već spominjanim protivljenjima na koja je nailazio, u sklopu policijskih očevida uveo obavezno fotografiranje žrtava i mjesta zločina. Naime, do tada su sve ono što su zatekli na terenu inspektori opisivali u notesima, a jedina vizualna bilješka bila bi nekakva skica mjesta koju bi napravili. Bertillon je vjerovao da im zbog toga promiče mnogo detalja, a često se upravo u njima skriva rješenje zločina, pa je zaključio da će, opet po standardiziranim pravilima, nastajati snimke koje će se zatim čuvati, ali i moći koristiti kao dokaz na sudu. Već nakon nekoliko mjeseci korištenja takve forenzičke fotografije, na kojima se točno mogla odrediti veličina i udaljenost između tijela i svakog predmeta, broj razriješenih ubojstava narastao je za gotovo 100 posto.

Međutim, nastanak forenzičke fotografije nije ostavio traga samo u načinu rada policije, nego i općenito u načinu na koji je društvo počelo doživljavati najbrutalnija kaznena djela. Iako je isprva bilo zamišljeno da fotografije žrtava dobivaju samo policija, sudovi i porota, ubrzo su se iste počele pojavljivati i u medijima, odnosno u novinama. S obzirom na to da je ondašnje društvo, posebice u usporedbi s današnjim, bilo dosta zatvorenije, odnosno nismo imali pojma kako izgleda unutrašnjost kuća drugih osoba koji nisu bile iz kruga naših najbližih prijatelja ili rodbine, ljudima je već sam taj element da mogu proviriti u tuđe spavaće sobe bio određeni šok.

Kako se većina ubojstava događala upravo u bračnim posteljama ili pored njih, gotovo preko noći nastala je prava pomama za novinama koje su počele redovito objavljivati takve fotografije. Kratki izvještaji pretvorili su se u velike priče, a crna kronika počela je zauzimati sve veći broj stranica.

Žalio se za pristrane odluke

U Parizu je upravo nedugo nakon toga drastično narasla i tiraža brojnih tiskovina. Poznato je i to da se Bertillon žalio da novinari često nepristrano izvještavaju o brojnim slučajevima te je u više navrata pokušao spriječiti da fotografije budu objavljene, jer su prema njegovu mišljenju zbog toga i suci i porota pod utjecajem okoline, koji je bio znatno veći nego prije, donosili pristrane odluke.

Međutim, za to je bilo prekasno, situacija je praktički ostala nepromijenjena do danas, jer se i dalje gotovo svi otimaju za što bolju, intimniju, krvaviju ili jednostavno rečeno – šokantniju fotografiju mjesta zločina, žrtve ili samog zločinca. A nad svakom tom fotografijom nadvijen je duh francuskog policajca Alphonsea Bertillona