Provokacije s one strane Dunava ugasile su entuzijazam

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović još je u lipnju bila uvjerena da će u suradnji s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem pokrenuti novo razdoblje u odnosima dviju zemalja. “Napokon sam dobila sugovornika s kojim mogu razgovarati”, izjavila je tada predsjednica. Iako je reakcija Vlade na njezin angažman prema Srbiji bila u najmanju ruku mlaka, nije odustajala od svog nauma pa je za kraj ove godine bio isplaniran i Vučićev posjet Zagrebu.

Entuzijazam je, međutim, brzo splasnuo jer je iz susjedne države, kao i nebrojeno puta ranije, uslijedio niz provokacija, od podizanja spomenika Milanu Tepiću, “zaslužnom” za ubojstvo 11 hrvatskih branitelja u Bjelovaru 1991., do izjave Aleksandra Vulina o građanskom ratu u Hrvatskoj. Da se išta od tih incidenata moglo dogoditi bez Vučićeva odobrenja, ne bi mogli povjerovati ni krajnji naivci pa je Kolindi Grabar-Kitarović preostalo jedino da rezignirano zaključi kako uvjeti za Vučićev posjet nisu sazreli i kako će “još mnogo vode morati proteći Dunavom dok Hrvatska i Srbija ne postanu prijateljske zemlje”.

U čemu je problem, precizno je definirao predsjednik Sabora Gordan Jandroković izjavom kako Hrvatska želi da Srbija prizna istinu o agresiji na Vukovar. Hrvatska, dakle, još uvijek očekuje da će Srbija proći katarzu kakvu smo sami prošli kroz mukotrpne pregovore s EU, kada smo se obilno posuli pepelom, otvorili ratne arhive međunarodnim istražiteljima i izručili svoje proslavljene generale Haagu. Pogrešno bi, međutim, bilo očekivati da će se takvo što dogoditi i Srbiji. Ta je zemlja u potpuno drugačijem položaju i Bruxelles će prema njoj vrlo vjerojatno biti puno blaži, što zbog činjenice da za ulazak u EU mora progutati gorku pilulu zvanu neovisnost Kosova, što zbog posebnih odnosa koje Srbija ima s Moskvom. Sami pristupni pregovori zbog toga ne bi smjeli buditi previše entuzijazma kad je riječ o rješavanju otvorenih pitanja između Srbije i Hrvatske, u kojima dvije zemlje još nisu ni zagreble po površini.