Prije točno 40 godina Europa je bila na rubu nestanka: 'Vrata su izletjela, a onda su došle stotine tisuća likvidatora'

Na današnji dan prije 40 godina dogodila se Černobilska katastrofa, najveća nesreća u povijesti civilne nuklearne energetike. U noći s 25. na 26. travnja 1986. eksplodirao je četvrti reaktor Nuklearne elektrane Černobil, smještene nedaleko od grada Pripjata, oko 100 kilometara sjeverno od Kijeva. Posljedice katastrofe osjetile su se diljem Europe, a njezine rane vidljive su i danas.

Elektrana se sastojala od četiri reaktora, puštena u pogon između 1977. i 1983. godine. Nesreća je izbila tijekom sigurnosnog testa na reaktoru broj 4, kada su operateri pokušali provjeriti može li turbina, nakon gubitka napajanja, privremeno osigurati energiju za sustav hlađenja. Tijekom priprema isključeni su brojni sigurnosni sustavi, a reaktor je doveden u izrazito nestabilno stanje. U 1 sat i 23 minute ujutro lančana reakcija izmakla je kontroli. Uslijedilo je nekoliko snažnih eksplozija koje su raznijele poklopac reaktora težak više stotina tona i otvorile jezgru prema atmosferi. Nakon toga izbio je požar u grafitnom moderatoru, koji je danima gorio i u zrak ispuštao goleme količine radioaktivnih čestica.

Alexander Yuvchenko, inženjer u noćnoj smjeni, nalazio se u svom uredu. "Prvo što sam čuo nije bila eksplozija, već udarac, potres", prisjetio se godinama kasnije. "Onda je, dvije ili tri sekunde kasnije, došla eksplozija. Vrata mog ureda su izletjela. Bilo je kao kad ruše staru zgradu, s oblacima prašine, ali pomiješano s puno pare... Svjetla su se ugasila." Yuvchenko je opisao jeziv prizor izvan uništene zgrade: "Vidio sam ogroman snop projicirane svjetlosti kako se diže u beskonačnost iz reaktora. Bilo je poput laserske svjetlosti, uzrokovano ionizacijom zraka. Bilo je svijetloplavo i vrlo lijepo." Taj prizor bio je smrtonosna radijacija.

Prvi vatrogasci stigli su svega nekoliko minuta nakon eksplozije, ne znajući da su izloženi smrtonosnim dozama zračenja. Mnogi od njih kasnije su umrli od akutnog radijacijskog sindroma. Sovjetske vlasti u početku su pokušale prikriti razmjere nesreće, no dva dana kasnije alarm je stigao iz Švedske, gdje su mjerne postaje zabilježile neuobičajeno povišenu radioaktivnost. Tek tada je Sovjetski Savez službeno priznao da se dogodila havarija. Evakuacija stanovnika Pripjata započela je 27. travnja. Oko 30 tisuća ljudi napustilo je grad u svega nekoliko sati, uz uvjerenje da će se vratiti za nekoliko dana. To se nikada nije dogodilo. Kasnije je uspostavljena zona isključenja u radijusu od 30 kilometara, koja je naknadno proširena na više od 4.000 četvornih kilometara.

Radioaktivni oblak proširio se preko današnje Ukrajine, Bjelorusije i Rusije, a tragovi kontaminacije zabilježeni su i u Francuskoj, Italiji te drugim europskim državama. Posljedice po zdravlje stanovništva i dalje su predmet znanstvenih istraživanja, no poznato je da je došlo do porasta određenih oblika raka, osobito raka štitnjače kod djece izloženih radioaktivnom jodu. Procjene ukupnog broja žrtava Černobila uvelike variraju. Izvješće Černobilskog foruma UN-a iz 2005. predvidjelo je do 4.000 smrtnih slučajeva od raka među najizloženijim skupinama. Druge studije, poput one Greenpeacea, sugeriraju znatno veće brojke, govoreći o desecima ili čak stotinama tisuća preuranjenih smrti.

Posebnu ulogu u sanaciji imali su takozvani Likvidatori – stotine tisuća vojnika, vatrogasaca, rudara, inženjera i civila koji su sudjelovali u gašenju požara, uklanjanju kontaminiranog materijala i izgradnji zaštitne konstrukcije nad uništenim reaktorom. Nad reaktorom je najprije podignut privremeni “sarkofag”, a potom i nova čelična zaštitna kupola dovršena 2016. godine. Černobil je postao simbol tehnološke katastrofe, zataškavanja informacija i cijene ljudske pogreške. Istodobno, tragedija je snažno utjecala na svjetsku raspravu o sigurnosti nuklearne energije te dovela do strožih međunarodnih standarda.