FOTO Tajna koja je gotovo uništila svijet: 'Vrata su izletjela, vidio sam ogroman snop svjetlosti', a onda je došlo pola milijuna 'likvidatora'
Prije gotovo četiri desetljeća, 26. travnja 1986., svijet je svjedočio najgoroj nuklearnoj katastrofi u povijesti čovječanstva. Eksplozija reaktora broj 4 u Nuklearnoj elektrani Černobil, smještenoj blizu grada Pripjata u tadašnjoj Sovjetskoj Ukrajini, oslobodila je oblak radioaktivnih čestica koji se proširio Europom. Posljedice te kobne noći – ljudske, ekološke i političke – osjećaju se i danas, a priče preživjelih služe kao trajno upozorenje.
Te noći, inženjeri su provodili sigurnosni test kako bi utvrdili može li turbina reaktora, tijekom nestanka struje, generirati dovoljno energije za pogon rashladnih pumpi dok se ne uključe dizelski generatori. Test, odgođen tijekom dana, započeo je u noćnoj smjeni koja nije bila adekvatno pripremljena. Niz pogrešaka i ignoriranje sigurnosnih protokola, u kombinaciji s dizajnerskim manama reaktora RBMK-1000, doveli su do nekontroliranog skoka snage.
Alexander Yuvchenko, inženjer u noćnoj smjeni, nalazio se u svom uredu. - Prvo što sam čuo nije bila eksplozija, već udarac, potres - prisjetio se godinama kasnije. - Onda je, dvije ili tri sekunde kasnije, došla eksplozija. Vrata mog ureda su izletjela. Bilo je kao kad ruše staru zgradu, s oblacima prašine, ali pomiješano s puno pare... Svjetla su se ugasila.
Yuvchenko je opisao jeziv prizor izvan uništene zgrade: "Vidio sam ogroman snop projicirane svjetlosti kako se diže u beskonačnost iz reaktora. Bilo je poput laserske svjetlosti, uzrokovano ionizacijom zraka. Bilo je svijetloplavo i vrlo lijepo." Taj prizor bio je smrtonosna radijacija.
Unatoč katastrofi, obližnji grad Pripjat, dom za oko 50.000 ljudi, uglavnom radnika elektrane i njihovih obitelji, nije odmah evakuiran. Djeca su tog subotnjeg jutra normalno išla u školu. - "U školi su nam dali tablete s jodom i rekli da ih uzmemo - sjeća se Olena, koja je tada imala 13 godina.
Evakuacija Pripjata započela je tek 36 sati nakon nesreće. Stanovnicima je rečeno da ponesu samo najnužnije za trodnevni boravak. Većina ih se nikada nije vratila. Autobusi su kružili gradom, prikupljajući uspaničene stanovnike.
Prvi na udaru bili su vatrogasci i radnici elektrane koji su pokušavali obuzdati požar i stabilizirati situaciju. Radili su u uvjetima ekstremne radijacije, često bez adekvatne zaštite ili svijesti o stvarnoj opasnosti. Dvije osobe poginule su u samoj eksploziji, a 28 vatrogasaca i radnika umrlo je u sljedeća tri mjeseca od akutnog radijacijskog sindroma (ARS). Nakon gašenja požara, započela je masovna operacija čišćenja i dekontaminacije u kojoj je sudjelovalo preko pola milijuna ljudi, poznatih kao "likvidatori".
Procjene ukupnog broja žrtava Černobila uvelike variraju. Izvješće Černobilskog foruma UN-a iz 2005. predvidjelo je do 4.000 smrtnih slučajeva od raka među najizloženijim skupinama. Druge studije, poput one Greenpeacea, sugeriraju znatno veće brojke, govoreći o desecima ili čak stotinama tisuća preuranjenih smrti.
Uništeni reaktor 4 najprije je prekriven betonskim "sarkofagom", izgrađenim na brzinu 1986. godine. Zbog nestabilnosti te strukture, izgrađen je novi, gigantski čelični luk poznat kao Novi sigurni kontejnment (NSC), koji je 2016. navučen preko starog sarkofaga. NSC bi trebao osigurati lokaciju sljedećih 100 godina i omogućiti buduće radove na demontaži reaktora. Tragična ironija povijesti htjela je da Černobil ponovno dođe u središte svjetske pozornosti 2022. godine, kada su ruske snage tijekom invazije na Ukrajinu zauzele elektranu.
