Presuda Sanaderu 
i naivnoj hrvatskoj kolektivnoj iluziji

Da će Ivo Sanader sam otići s vlasti, dospjeti u zatvor i da će mu biti suđeno dok je još bio premijer, izgledalo je kao znanstvena fantastika, kao nemoguće i najveća ludorija. Usprkos tome takvo se čudo ipak dogodilo za manje od pet godina. Sanader je od apsolutne moći postao najpoznatijim stanarom zatvora u Remetincu. Njegov je put do najvišega hrvatskoga vrha moći bio vrtoglav, a dugogodišnji boravak na tome vrhuncu sličio je grčkome mitu. Sanader je bio hrvatska inačica Zeusa na Olimpu. Njegova je riječ za mnoge imala božansku snagu, bila je bespogovorna i neporeciva. Slavilo ga se ne samo u HDZ-u. U toj stranci samo što mu nisu nosili štafetu kao Titu. Bio je naočit, obrazovan, dominantan, rječit i autoritativan. I izvan svoje stranke slovio je za moćnoga i sposobnoga premijera. Mnogi su u njemu vidjeli oličenje svojih nada i očekivanja. Zato priča o Ivi Sanaderu i nije samo priča o njemu, nego i o onima koji su ga podupirali i obožavali. Čak su se i neki notorni ljevičari hvalili nepojmljivim – da su na izborima glasali za HDZ, koji inače nisu mogli smisliti, samo zbog Sanadera. Imao je fanove posvuda pa i na politički i svjetonazorski njemu suprotnim stranama. Njegov je naprasni odlazak s vlasti stoga i bio šok za većinsku Hrvatsku.

Ivo Sanader imao je neospornu vlast i moć. Moć prvog hrvatskog predsjednika i predsjednika HDZ-a Franje Tuđmana, kojega mnogi vole etiketirati kao sinonim moći, čak i kao diktatora, bila je neusporediva sa Sanaderovom. Po masovnoj fascinaciji, po krezovštini i po političkoj neupitnosti, Sanader je bio sličniji Titu nego Tuđmanu. Tadašnji je premijer Hrvatske imao moć i vlast kao da je hrvatski kralj. Nije imao krunu i žezlo, ali je imao sve što takva moć podrazumijeva. Zato je njegova svojedobna najava da napušta premijersko mjesto i izazvala toliku nevjericu i zaprepaštenje. Ljudi koji su ga godinama gledali i slušali nisu mogli vjerovati da netko poput njega dragovoljno odlazi s toga kraljevskoga mjesta. Pogotovu stoga što se doimao kao netko tko ne samo da ima moć nego i uživa u njoj. Njegov je šokantni odlazak zato i izazvao pravu poplavu nagađanja, pitanja i nedoumica zbog čega je najednom i tako naglo odlučio napustiti funkciju premijera. Kada bi se saznali doista pravi razlozi za Sanaderov odstup, vjerojatno bi i mnoge zagonetke u Hrvatskoj bile jasnije. Ivo Sanader zapravo nije otišao s vlasti, on je abdicirao, jer je vladao kao car. Kada bi se zaista otkrilo prave uzroke njegova odstupa, te nalogodavce ubojstava Ive Pukanića i Ivane Hodak, u Hrvatskoj bi valjda gotovo sve postalo jasno!

Dok je bio premijer Ivo Sanader je u svojoj stranci i u cijeloj državi bio svevlast. Pred njim je bila ponizna ne samo njegova stranka nego i oporba, pa i cijela Hrvatska. Većini onih koji su ga ne samo poštovali nego i prekomjerno uzdizali i slavili, on je bio reinkarnacija nekoga koga su dugo čekali, a onda nenadano i “prepoznali”. On je ubrzo nakon dolaska na vlast postao netko u koga se vjeruje i uz kojega se vežu ne samo hrvatska demokracija nego i budućnost. Hrvatska je u zenitu Sanaderove moći postala onim što je on tada želio. Mase su svoju nemoć naivno, blagonaklono i spokojno predavale njemu i pretvarale u njegovu svemoć. Stranački podanici stvorili su njegov kult. Svi su mu se hadezeovski poltroni klanjali i bili sretni da ih uopće zamijeti. Okruživala su ga jata laskavaca. Kada je pak otišao, odrekli su ga se i zanijekali kao da ga nikada nisu ni vidjeli, a kamoli ritualno i javno slavili njegov kult. Sudski pokajnici egzemplari su toga ulizivanja i te nastranosti. Oni pak izvan stranke koji su u njemu vidjeli jedino “prosvijećenoga hadezeovca” i “političara europskoga formata” nisu mu oprostili “izdaju demokratskih nada”. Za sve je njegova abdikacija bila pravi politički grom. Posljedice toga udara još se osjećaju i u njegovoj stranci i u državi. Suđenje Ivi Sanaderu nije samo suđenje jednoj neograničenoj moći i raspusnoj krezovštini nego ujedno i svojevrsno suđenje naivnoj hrvatskoj kolektivnoj iluziji.

>>Ratna je agresija na Hrvatsku zamijenjena glazbenom agresijom