Lepoj Breni je nakon završetka rata trebalo tek nešto više vremena da se pojavi na Hrvatskoj televiziji i krene na hrvatsku turneju nego što joj je prije rata trebalo da postane jugoslavenska estradna zvijezda.
Od kada ju je 1981. godine čuveni beogradski TV voditelj Milovan Ilić Minimaks doveo u svoju emisiju “Od glave do pete”. Minimaks je imao pri tome ironijski odmak od nepoznate i ne osobito glazbeno i modno darovite početnice do današnje kozmetički i estetski dotjerane zvijezde koja se pojavila na HRT-u. Te davne ‘81. kada se malo poznata Fahreta Jahić pojavila na beogradskoj televiziji “temeljita”, u tijesnome kombinezonu, koji samo što nije puknuo, počela je njezina nesvakidašnja karijera.
Najnoviji odjek tada počete euforije dogodio se nedavno na hodnicima HRT-a kada je prije snimanja Damina gambita izazvala val nostalgije i uzbuđenja. Ushiti na televizijskim hodnicima podsjetili su na nekadašnje raspoloženje koje je ta pjevačica u Jugoslaviji izazivala, a izgleda da ga ni danas nije prestala buditi u Hrvatskoj.
Kada je počeo rat protiv Hrvatske, Lepa Brena je ponosno pozirala u maskirnoj uniformi JNA. Njezine pjesme prethodile su ratu. Pjesma koja je veličala kult Jugoslavije i bila prihvaćena kao jugoslavenska neformalna himna prethodila je zagrijavanju armijskih tenkova koji su propagandno predstavljani kao čuvari države i mira u njoj. Brenina “Jugoslavija” pjevala se posvuda od Vardara do Triglava.
Ni Hrvatska u tome slavljenju i pjevanju nije bila iznimka, dapače. Da je bila vidjelo bi se to barem nakon završetka rata. U vrlo kratko vrijeme zvuk narodnjaka postao je manje-više uobičajenim i u Hrvatskoj. Narodnjački su klubovi postali hrvatska realnost. Hrvatska se u samo nekoliko godina, usprkos ratnim traumama, jako ponarodnjačila. Ono što je nekada bila sramota, danas je postalo normalnim. Nekada se svatko tko je imalo držao do sebe i do svoga dobrog ukusa klonio narodnjaka. Čak se i slušanje hrvatskih šlagera doživljavalo kao slušanje “kuruze”. Danas hrvatska mladež čak ni narodnjake ne doživljava kao pomanjkanje dobrog ukusa. U Hrvatskoj je, sudeći po brojnosti mladih koji slušaju istočnjački folk, kulturna razina sve manja. Hrvatska kao da doživljava kulturnu regresiju.
Ako je istočnjački folk vladao Jugoslavijom, nije se očekivalo da će se poslije rata tako udomaćiti i proširiti Hrvatskom. Sudi li se po tome, onda bi se moglo, a da i ne bude preuzetnim, reći da je Hrvatska izašla iz Jugoslavije, no da jugoslavenstvo nije sasvim izašlo iz nje.
Uzroci su očito puno dublji nego što se to i danas želi priznati. Moj je pokojni otac znao reći: “Ne razumijem te Srbe koji žele Jugoslaviju ratom pretvoriti u Srbiju. Za to im nije trebao rat. Svi smo mi već ionako pjevali “Jugoslavijo, Jugoslavijo”, igrali Užičko kolo, priređivali oproštajke za odlazak u JNA, triput se ljubili...” Srbi su počeli i vodili rat, ali su poslijeratnom političkom propagandom i svojim diplomatskim marifetlucima gotovo do zaborava isprali svoju krivnju. Kao što vitalna i mudra 90-godišnja prijateljeva teta znade reći: “Mi smo dobili oružani rat, ali smo izgubili hladni rat!”
Kada se gleda kako su kozmetičkom propagandom zamaskirani glavni srpski optuženici u Haagu, onda se i ne može naći zamjerka sudu vremešne tete da su Srbi dobili hladni rat. Nakon što u Haag nisu ni dospjeli vojni rmpalije, generali Veljko Kadijević, Blagoje Adžić i Aleksandar Vasiljević, preostali glavni krivci s vremenom su pretvoreni u bizarne tipove i iščašene balkanske čudake. Radovan Karadžić je prije uhićenja godinama bio dobroćudni alternativac David Dabić, Vojislav Šešelj postao je reinkarnacija kolektivnoga barbarogenija, a smrtonosni Ratko Mladić neukim balkanskim primitivcem koji ne zna rukovati čak ni zubnom protezom.
Narodnjaci su ratu bili zvučna kulisa. Ratna je agresija na Hrvatsku zamijenjena muzičkom. Inverzija hrvatske realnosti dovedena je do krajnjega paradoksa pa u pulskoj Areni ne može pjevati hrvatski branitelj Thompson, ali može Lepa Brena! Možda će estetski i politički redizajnirana Brena nakon hrvatske turneje uskoro pjevati i u Vukovaru.
>> Hrvati Balaševiću ne zamjeraju širenje Titova kulta
Odlican clanak! S malim dodatkom: tu "glazbena agresiju" potpomazemo svi preko nase tzv. "javne televizije" koja u vrlo gledanim terminima tu glazbu prezentira, a izvodjace nastoji prikazati simpaticnim i zanimljivim "filozofima" i "povjesnicarima", iako im je prikladnije mjesto u kakvojj selskoj "birtiji".