Kako protumačiti sklonost vladajućih političara skupim ručnim satovima? Izbor sata, kao i bilo kojeg drugog uporabnog ili ukrasnog predmeta, stvar je osobnog ukusa, komentiranje kojeg je u pravilu na granici pristojnosti. Tako je zapravo i sa satovima iako urari tvrde da onaj na ruci premijera vrijedi koliko i pristojan automobil. Većina, u koju se ubraja i potpisnik ovog članka, neće prepoznati vrijednost tog skupocjenog predmeta niti će obratiti pažnju na uru s premijerova zapešća. Sat kao sat! Skupe ure, međutim, nosi toliki broj političara da one postaju svojevrsni simbol vladajućih i element njihova svjetonazora.
Čemu, naime, ta skupa dekoracija na javnoj sceni kad je većina neće uočiti? U tome je, naime, i ključ luksuzne satomanije. Skupocjenu uru neće prepoznati obični ljudi, nego samo poznavatelji, uzak elitni krug koji je s takvim luksuzom u dodiru. Skupi sat postao je znak raspoznavanja i svojevrsna oznaka pripadnosti takvom društvenom sloju.
Ne ulazeći, dakle, u ukus, ne zadirući u stav kojem je sasvim u redu dati deset tisuća eura za sat i tu informaciju zavezati uz lijevi zglob tako da je odabrani mogu iščitati, ostaje zanimljivo kakva se poruka time šalje velikoj većini koja neće s pet metara udaljenosti prepoznati razliku između pravog i lažnog Cartiera, između Rolexa i kakve kičaste replike sa štanda na placu.
Podilaženje modi i običajima "viših" krugova, a o tome je čini se riječ, inače zovemo snobizmom. Neki tvrde da taj izraz potječe iz latinskog "sine nobilitate", što znači "bez plemstva". Moderni etimolozi tumače da se izraz "snob" ukorijenio u slengu polaznika elitnog engleskog koledža Eton, kad se pripadnicima plemstva, zbog procvata industrije, pridruživalo sve više sinova industrijalaca. Ležernost s kojom se hrvatski političari kite skupocjenim urama vezana je uz velik rizik da će ih se okarakterizirati snobovima, a to bi pak bilo posve suprotno trudu i novcu što ga inače ulažu da bi o sebi stvorili što povoljniju sliku u javnosti. Dokle seže ta briga za imidž, vidjelo se ovih dana kad su novinski fotoreporteri podignuli glas protiv ograničenja koja im nameću premijerovi "sigurnjaci".
Premijera se, tvrde među ostalim, ne smije slikati dok se kreće po stubama. Jedan stručnjak za odnose s javnošću, kojem je dakle posao da se brine o tome kako će javnost doživjeti njegove poslodavce, davno mi je objasnio da je sa stajališta njegove struke posve neprihvatljivo snimati političara kako silazi stubama jer bi to bi moglo asocirati na njegov silazak s vlasti!
Dakle, u situaciji u kojoj se vodi briga o takvim nijansama, odabir skupocjenog sata teško je shvatljiva opcija. Osim što će biti registriran u uskom krugu ljubitelja javnog iskazivanja osobnog bogatstva, takav političar bit će percipiran i kao netko tko se istodobno distancira od svih onih koji si nikad neće moći priuštiti sličan luksuz i koji za cijelog radnog vijeka neće steći ušteđevinu vrijednu koliko i jedan sat na političarskoj ruci.
Kakve političare cijenimo? One koji žive u velikom stilu ili one koji žive s velikom mjerom? U prošlom desetljeću prvi su imali prednost, a ni u ovom je nisu izgubili. Čak i onda kad smo na jednoj strani gledali stotine tisuća izbjeglih bez krova nad glavom, na drugoj su paradirala skupocjena krzna i bijele uniforme. Hrvatska je do danas ostala zemlja prevelikih socijalnih razlika i teško je shvatljvo zašto bi bilo koji vladajući političar svojom vanjštinom tu činjenicu još i naglašavao.