Kolumna

Premijer ne bi smio ništa raditi iz obijesti

Foto: Marko Prpić/Pixsell
milanović
Foto: Davor Javorović/Pixsell
Andrej Plenković
07.09.2016.
u 23:00
“Milanović nastavlja svoju bitku za promjenu mišljenja svakoga tko je ikad imao dobro mišljenje o njemu”, komentirao je ovih dana londonski balkanolog Eric Gordy
Pogledaj originalni članak

Anićev rječnik hrvatskog jezika definira riječ obijest kao “neobuzdanost u ponašanju i zahtjevima; razuzdanost”. Od svih eskapada Zorana Milanovića, potajno snimljenih na sastanku s grupom hrvatskih branitelja i puštenih u javnost, možda je najopasnija upravo ona u kojoj govori da bi nešto radio iz obijesti.

U funkcionirajućoj demokraciji obijest jednostavno nije i ne smije biti nešto što upravlja postupcima ljudi na vlasti. Pred istim onim braniteljima koji su rušili njegovu Vladu iz obijesti Milanović je rekao da bi Hrvatska, ako Srbija ne ukine svoj sporni zakon o regionalnoj jurisdikciji, mogla “formirati specijalni sud kojim ćemo iz čiste obijesti proganjati počinitelje zločina na, recimo, Kosovu”. Čak i da se čitava nacija slaže oko nečega što treba napraviti, ni to ne bi smjelo biti rađeno iz obijesti, nego iz drugih, razumnijih i poštenijih pobuda. Ponašanje iz obijesti nespojivo je s pozicijom moći u demokraciji i vladavini prava.

O.K., treba imati na umu da je Milanović tajno snimljen na sastanku koji je bio zatvoren za javnost, pa slijedom toga i otvoren za slobodnije izražavanje. No, većinu tih kontroverznih izjava, izrečenih na zatvorenom sastanku, Milanović kao da je potvrdio u kasnijim javnim izjavama. “Gospodin Milanović nastavlja svoju bitku za promjenom mišljenja svakoga tko je ikad imao dobro mišljenje o njemu”, komentirao je ovih dana Eric Gordy, profesor koji predaje o politici jugoistočne Europe na University Collegeu u Londonu.

S obzirom na kontekst u kojem je izrečena i način na koji je procurila u medije, Milanovićeva najava da će nešto raditi iz obijesti možda i ne bi zvučala tako zabrinjavajuće da bivši premijer iza sebe nema povijest postupaka koji izgledaju kao da su rađeni upravo iz obijesti.

Čini se da je upravo iz obijesti njegova Vlada progurala lex Perković, zakon koji je Hrvatsku doveo u neslavnu poziciju da posljednjeg radnog dana prije ulaska u EU krši europske propise koje je obećala poštivati. Opet vjerojatno baš iz obijesti, njegova je Vlada željela provesti ustavne promjene, s argumentom da je spominjanje (nezastarijevanja) ubojstava u Ustavu civilizacijska tekovina (a zapravo samo 8 zemalja na svijetu spominje ubojstva u svojim ustavima).

Ta inicijativa propala je kad joj je Glavašev HDSSB uskratio obećanu potporu. U jeku migrantske krize Milanović i njegov ministar Ranko Ostojić zatvorili su granični prijelaz Bajakovo za sve kamione iz smjera Srbije, vjerojatno opet iz obijesti. Taj je potez, kao i lex Perković, naštetio ugledu Hrvatske u EU.

Čini se da sve Milanovićeve nevolje počinju njegovim načelno dobrim porivom da bude političar i državnik koji razmišlja izvan okvira. Za razliku od svojih suparnika u HDZ-u – u kojem je Tomislav Karamarko bio sasvim netalentiran govornik i neinspirativan šutljivac, a Andrej Plenković je vješt, no ipak govornik koji se oslanja na unaprijed naučene fraze i ne izlazi iz šablona – Milanović se u (raz)govorima trudi iznenaditi svježom idejom, metaforom i mišlju koja zvuči kao da mu je sinula tog trenutka. To samo po sebi nije loše. Dapače, može biti korisno jer donosi svježinu i autentičnost u visokoj politici. Ali ono što izgovara mora imati smisao i svrhu, što njegovi gafovi često nemaju.

Kakvu korist Milanović kao premijer ili Hrvatska kao država mogu imati od toga da Srbiju u posljednjih 150 godina definira kao “šaku jada”, a BiH opisuje riječima “big shit”? Nikakvu. Zar netko iskreno vjeruje da takvo izražavanje o susjedima pomaže našem izvozu u te zemlje ili izgradnji boljih odnosa?

Opet, to su gafovi izrečeni na zatvorenom sastanku, ali možda ne bi bili toliko simptomatični da slične gafove Milanović nije izgovarao i javno. U Berlinu je 2012. na jednoj tribini uvjeravao Nijemce da je “hrvatska nacija nevjerojatan paradoks” i “to nije lako držati zajedno”, a u toj Hrvatskoj “plaćanje poreza na vrijeme bilo je slobodna forma: dok te ne uhvate, nema problema”. Kakva korist od takvog govora? Nikakva, samo šteta. Koristi bi još možda i bilo da se Milanović predstavio kao premijer koji će, recimo, u svom mandatu promijeniti kulturu neplaćanja poreza, ali on to nije rekao. Četiri godine kasnije njegova šefica Porezne uprave Nada Čavlović Smiljanec brani se od optužnice da je stopirala naplatu poreznog duga, dakle da je plaćanje poreza tretirala upravo kao “slobodnu formu".

Uvijek postoje oni koji Milanovićeve gafove nastoje opravdati, za što su katkad potrebne ozbiljne vratolomije. Ali ti gafovi uvijek se s vremenom potvrde kao ništa drugo nego – gafovi. Umjesto uzaludnog traženja opravdanja, bolje je naučiti lekciju. 

>> Narodna koalicija najviše potrošila, HDZ dobio najviše donacija

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.