Pravi je trenutak da nam se SAD oduži jer smo mu 2004. 'donirali' ruski S-300

Mnogima u Hrvatskoj zahtjev NATO-a odnosno SAD-a da u šest tjedana smislimo konkretan plan za povećanje vojnih troškova kako bismo dosegli dva posto BDP-a zvuči kao ultimatum.

Prije je riječ o poluultimatumu jer se ispunjenje zahtjeva traži u kratkom roku, no nije izrečena prijetnja što će nam se dogoditi ako se na to oglušimo. Svejedno, možemo ga takvim shvatiti jer očito dolazi vrijeme kada NATO više neće moći funkcionirati kao dosad, tako da Amerikanci troše za sve druge. Moguće je da će oni koji ne ispune obveze dobiti pravi ultimatum s prijetnjom o isključivanju iz zajedničke obrane. Hrvatska je blizu tih dva posto, no daleko zaostaje u dosezanju obveze da na modernizaciju, znači nabavu oružja i opreme, troši 20 posto tog novca, sada na to trošimo 11,6 posto.

Premda je Hrvatska sama za to kriva jer već godinama najviše štedi na vojsci, taj poluultimatum za naše partnerstvo sa SAD-om dolazi u nezgodnom trenutku. Baš u vrijeme kada se Srbija iz dana u dan naoružava, a ruski joj partner za vježbu pošalje u Beograd ultimativni proturaketni i protuavionski sustav S-400. Kada u istom trenutku iz Beograda stižu poruke da su im Rusi posudili sustav kojim mogu dohvatiti sve letjelice do Beča i Ljubljane, dakle i širom RH, a nama od našeg partnera stižu samo kritike i skromne vojne donacije, razumljivo je što Hrvati to doživljavaju kao šamar.

I premda su takav poluultimatum dobile sve članice NATO-a koje su se ulijenile u naoružavanju, Hrvati ipak nisu zaslužili takav tretman. Pogotovo što smo pokazali namjeru dosegnuti tih dva posto nabavom borbene eskadrile, u poslu koji je zaustavio upravo SAD-a, a još nam nije ponudio alternativu.

Kad je već riječ o donacijama, pravi je trenutak da podsjetimo svog strateškog partnera na tada neprocjenjivu uslugu koju mu je učinila poslijeratna Hrvatska. Tih je 90-ih veće čudo od opjevanog S-400 bio njegov prethodnik, sustav S-300. Bio je glavna zagonetka za SAD i Zapad i jako su se trudili otkriti kako svoje letjelice spasiti od ruskih raketa koje ruše sve u krugu od 300 kilometara. Željeli su otkriti i tajnu kako su Rusi uspjeli proizvesti sustav moćniji od njihova Patriota jer je za paljbu spreman za pet minuta, a Patriot za sat. Nekako su 1993. uspjeli iz tada kooperativne Bjelorusije nabaviti dio starijeg sustava S-300, ali bez pripadajuće elektronike. A onda su Hrvati 1995., u mimohodu na Jarunu, iznenadili svijet jer su pokazali da posjeduju S-300.

Puno poslije saznalo se da je sustav stigao iz Rusije u desetak tajnih noćnih letova, dio je sklonjen u Pulu, a dio na kontinent, a počela je i obuka posada. Nije kompletiran zato što nije plaćen, što je i danas predmet pravnog spora između Zvonka Zubaka i države, a procjenjuje se da je od cijelog sustava stiglo od 25 do 80 posto. Kasnije se saznalo da je 1997., na sugestiju iz SAD-a, sustav u RH proglašen “neperspektivnim”, pa i nije kompletiran. Te godine i iduće 1998., sustav je dan na uvid američkim i izraelskim vojnim stručnjacima, a postupno im je davana i originalna tehnička dokumentacija, toliko detaljna da se po njoj moglo kopirati tehnologiju.

U dokumentima koji su iscurili tijekom afere WikiLeaks vidi se da su ta saznanja Amerikanci i Izraelci koristili za razvoj pete generacije borbenih zrakoplova i novih proturaketnih sustava. U studenom 2003., uoči dolaska američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda, tadašnji veleposlanik Ralph Frank obavještava ga dokle je stigla “akvizicija S-300”. Piše mu da su hrvatski ministri obrane Radoš i Antunović obećali isporuku, ali je još nisu omogućili. Navodi i da je “hrvatski sustav nekompletan, ali vrlo poželjan”.

U dokumentu stoji i da je SAD pronašao “obilazno rješenje”. Hrvati, naime, pravno nisu mogli prodati ili ustupiti sustav, stoga što ga nisu platili, a potom i jer ne bi dobili izvoznu dozvolu od Rusije. Amerikanci su to pravno rješenje nazvali “ustupanje posjedovanja, a ne vlasništva”, što u biti znači posudbu. Kada je na vlast došao premijer Sanader, sustav je u Rijeci natovaren na brod i poslan u SAD. Radilo se o šest lansera, 24 rakete, dvije zapovjedne rampe i radaru “viška” koji je otkrivao i američke Tomahawke.

Rusi o tome šute jer bi u suprotnom priznali kršenje embarga. Boris Jeljcin potpisao je da je krajnji korisnik jedna sjevernoafrička država, ali su zrakoplovi sa sustavom prijavljivali “tehnički kvar” i slijetali u Pulu i na Krk. Iz povijesti međudržavnih odnosa vidi se da Izrael do danas nije zaboravio naš poklon, ali SAD jest. Taj stari S-300 i sada stoji oko 500 milijuna dolara.

SAD-u je tada vrijedio puno više jer njegov F-35 sada ima zaštitu od S-300. Stoga bi Hrvati smatrali da je dug vraćen da nam SAD omogući nabavu eskadrile F-16. Pa nazvali to i “ustupanjem posjedovanja”.

VIDEO: Ruski SU-27 potjerao NATO-ov F-18