Umjesto uobičajenog posljednjeg školskog sata, učenici 10. razreda Hrvatske nastave u njemačkom gradu Mainzu odlučili su završetak svoga školskog puta obilježiti na poseban način.
Umjesto da posljednji put sjednu u klupe učionice u Martinus-Schule, večer su proveli u društvu svoje učiteljice Ivone Dujmović, uz večeru, smijeh, sjećanja i iskrene riječi zahvalnosti.
No, to nije bio tek običan oproštaj, ni izostanak s nastave, već iskreno i dirljivo zatvaranje jednog važnog poglavlja u njihovim životima. Za ove mlade ljude završetak pohađanja Hrvatske nastave ne znači prekid veze s jezikom, kulturom i identitetom. Naprotiv, oni su tijekom pet godina, zajedno s učiteljicom Ivonom, a prije nje i s učiteljicom Jelkom Kraljec, gradili nevidljivi, ali snažan most prema domovini.
Učiteljica Ivona Dujmović preuzela je hrvatsku nastavu 2020. godine, nakon odlaska Jelke Kraljec u zasluženu mirovinu, nakon 37 godina predanog rada. Od tada, hrvatski jezik se u Mainzu ne njeguje samo kao predmet – on je postao sigurno utočište, prostor pripadnosti i sredstvo očuvanja identiteta.
– Hrvatska nastava nije zamjena za kontakt s djecom iz Hrvatske, već sustavno i stručno osmišljen program koji njeguje jezik podrijetla. Nastavni sadržaji prilagođeni su dobi i razini znanja svakog učenika, a ocjena iz hrvatskog jezika unosi se u njemačku svjedodžbu, što potvrđuje da je dvojezičnost bogatstvo, a ne teret – istaknula je učiteljica Dujmović.
Hrvatsku nastavu u Mainzu mogu pohađati učenici od 1. do 10. razreda, no primjećuje se da dio učenika prestaje dolaziti nakon 8. razreda. To je šteta, smatra učiteljica, jer hrvatska nastava nije samo prilika za učenje jezika, već i ključan alat u očuvanju kulturnog identiteta i povezanosti s hrvatskom zajednicom. Prijavnice za upis dijele se u školama tijekom veljače i ožujka, a nakon predaje u školsko tajništvo, učenici su obvezni pohađati nastavu tijekom cijele školske godine.
– Bez jezika svojih roditelja, djedova i baka, nema ni nas. Ako dijete iz bilo kojeg razloga ne može pohađati hrvatsku nastavu, važno je da barem jedan roditelj kod kuće s njim razgovara na hrvatskom jeziku. Hrvatska nastava nije tečaj stranog jezika – ona počiva na znanju koje djeca donose iz obiteljskog doma. U nižim razredima uče kroz igru i s veseljem dolaze na satove, dok se stariji učenici često međusobno povežu i izvan škole – dodaje učiteljica Ivona.
Upravo je to srž svega: hrvatski jezik u iseljeništvu nije samo sredstvo izražavanja, već temelj identiteta. Bez njega, riskiramo gubitak osjećaja tko smo i odakle dolazimo.
Roditelji imaju ključnu ulogu u tome. Unatoč brojnim obvezama u inozemstvu, oni su ti koji prepoznaju koliko je važno da njihova djeca ne izgube jezik svoga podrijetla. Djeca koja govore svoj materinski jezik lakše razvijaju samopouzdanje, bez straha odlaze u domovinu, bez osjećaja srama pred rodbinom i prijateljima, a dvojezičnost im pruža dodatne mogućnosti u obrazovanju i životu.
POVEZANI ČLANCI
Da to učenici razumiju, pokazali su i u oproštajnoj poruci učiteljici:
– Draga učiteljice, bio je petak, 17. siječnja 2020., kad ste preuzeli našu školsku grupu. Pet godina s vama proletjelo je u trenu. Iako smo ponekad dolazili umorni, uvijek smo se radovali hrvatskoj nastavi, učenju i druženju. Sada vas s povjerenjem prepuštamo novim generacijama, koje će, baš kao i mi, uživati u svemu što ih naučite o našoj domovini. Hvala vam na svemu.
U tim riječima sažeta je bit hrvatske nastave izvan domovine – ona nije samo obrazovni program, već putovanje prema vlastitim korijenima. Ona je prostor zajedništva, most prema domovini i čuvar onoga što nas čini Hrvatima, bez obzira na to gdje živimo.
Učenici koji su u lipnju 2025. završili svoj školski put u Hrvatskoj nastavi u Mainzu nisu se oprostili ni jedni od drugih, ni od svoje učiteljice. Obećali su da će se vraćati, posjećivati učionicu i nove generacije, te ostati povezani s onim što im je ta nastava pružila – sjećanjima, jezikom i osjećajem pripadnosti.