Posjetili smo posljednje potomke antičkih Sumerana koji u Iraku, na ušću Tigrisa i Eufrata, žive slično kao prije pet tisuća godina

Dok smo sjedili na tepihu gostinjske kuće od trske i rukama trgali ispečenog šarana uz male čaše prejakog iračkog čaja, iznenada je selom prostrujila galama. Nekoliko mladića istrčalo je prema improviziranom parkiralištu uz kanal, a za njima i čitav autobus domaćih turista. Netko je nekome ukrao mobitel. U svega nekoliko minuta pola sela već je vikalo dok su se muškarci gurali između parkiranih automobila i drvenih čamaca privezanih uz obalu močvare. Nisam najbolje razumio što se dogodilo, ali prema objašnjenju mojih prijatelja, ljudi iz jednog žutog automobila navodno su ukrali mobitel čovjeku iz autobusa. Cijela scena bila je toliko apsurdna da je djelovala gotovo komično. Bez razgovora i dokaza, nekoliko ljudi iz busa samo je nasrnulo na jednog mladića iz auta te je izbila sveopća tuča. Šake su letjele ispred mene, žene su pokupile djecu i povukle se unutar kuća, a naš vodič, lokalni šeik, odjednom se našao u ulozi posrednika između dvije zaraćene skupine. Brojčano nadjačani, optuženi "kradljivci" povukli su se u automobil i zaključali se. "Ovo je Irak", rekao mi je prijatelj uz smijeh. "Ljudi se ovdje vole malo posvađati." Sat vremena poslije galama je utihnula jednako naglo kao što je i počela. Autobus pun turista i žuti automobil nestali su u oblaku prašine, žene su se vratile s djecom, a naš vodič konačno je upalio motor na stražnjem dijelu uskog drvenog kanua. Nekoliko sekundi poslije skliznuli smo među visoke zidove trske i buka je ostala iza nas. Odjednom, sve što se čulo bilo je brujanje motora.