Političari, slikajte se

Kad bi se vraćala sa svojim medaljama i peharima, Janicu Kostelić ne bi čekala samo oduševljeno mnoštvo, nego uvijek i pozornica s ustrčalim političarima. Bio je to već uobičajeni igrokaz za svaki njezin doček nakon pobjedonosnog spuštanja s planinskih visova. Da ne uživa u takvim javnim ritualima, Janica je pokazivala i prije.


Njezinu odluku da joj se više ne priređuju zbunjujući i dosadni igrokazi u kojima su si političari podijelili važne uloge novost je u konkubinatu sporta i politike. Umjesto namještanja "osmijeha broj pet" i kiselog zdravljenja s napadno razdraganim političarima, Janica je odlučila ignorirati njihove bine. Unatoč tome što je njen čin samo njezin, on je ujedno i poruka i sportašima i političarima. Napose, političarima.

Na svakom dosadašnjem masovnom slavlju kojega značajnijeg sportskog uspjeha uvijek bi se pojavljivali i političari, i redovito bi loše prolazili. Za negodovanje mnoštva nije važno je li riječ o nekom čak i relativno uspješnom političaru, nego baš što je riječ o političaru. U takvim prigodama doživljava ih se kao iritantne kradljivce tuđih uspjeha. A kako u našoj politici i nema puno uspješnih i sposobnih, njihovo pojavljivanje uz uspješne sportaše svima ide na živce jer ga se doživljava kao pokušaj "šlepanja". I to zato, jer su svojim dosadašnjim ponašanjem političari stvorili javni dojam da su i srebroljupci i dušegupci, a nadasve vlastohlepci.

Takva je javna slika sigurno i iskrivljena i zlonamjerna  ali je dominantna. Hrvatski je političar postao istoznačnica za pokvarenjaka! I kada se političar s tako uopćene slike pojavi na pozornici njega se i ne doživljava kao pojedinca s imenom i prezimenom, nego kao političara kojemu se može jedino zviždati.
Zasluge za tako porazno mišljenje i za tako prljavu sliku političara imaju mnogi koji su političarima postali. A bilo ih je u svakoj dosadašnjoj vlasti.

Od onih prvih, koji su na Becićeve stube došli u pohabanim i demodiranim odijelima i starim trulim "stojadinima", a nedugo potom iz luksuznih limuzina gledali začuđene dojučerašnje susjede. To alkemijsko djelovanje politike i pretvaranje donedavnih skorojevića, pa i gotovo besprizornih, u "uvažene dužnosnike" nastavilo se i poslije, postalo stalni model za društvenu, medijsku i novčanu promociju. Pa i nesposobnih i nepoštenih.

Svatko od nas zna barem nekoliko budala, luftiguza i mućkaroša koji su dospjeli u politiku ili su, njoj zahvaljujući, postali "osebujnim intelektualcima", "našim gospodarstvenicima" i "hrvatskim jet-setom". Znaju to i oni kojima nakon nikada prekinute akcije "uzmi sve" nije ostalo ništa osim sporta, navijanja i radovanja "našim uspjesima".

Pobjede sportaša se u osjećanju marginalizirane, razočarane i pauperizirane Hrvatske pojavljuju kao kakav-takav nadomjestak za uskratu i manjak osobne perspektive. Političare se na dočecima sportaša i skupnim slavljima ne doživljava samo kao vlasnike Hrvatske nego i kao uzurpatore sportskih pobjeda, kao one koji i to jedino preostalo "carstvo slobode" žele pretvoriti u carstvo svoje nužnosti.

Osim toga, poznato je da vrhunski hrvatski sport nije izrastao na državnom obilju i na političarskoj potpori, nego na privatnom odricanju i modelu "obiteljskog poduzetništva". Upravo su Kostelići njegov egzemplar. Okupljanje političara po pozornicama za sportske dočeke zato se i doživljava licemjernim, kao dvoličnjaštvo kojemu su odricanja privatna, a uspjesi (i) njihovi.

 Janica je političarima poručila da ne želi "grupni portret s damom", da se slikaju sami. Zapravo, da se slikaju.