U Narodnim novinama br. 26 od 24. 3. 2016. objavljena je „Odluka o proglašenju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2016. godinu i projekcije za 2017. i 2018. godinu“ koju je donijela predsjednica Republike.
Sam Državni proračun donesen je glasovanjem u Hrvatskom saboru 21. ožujka 2016. Državni proračun najvažniji je godišnji dokument koji donosi Sabor. Ima snagu zakona. Na istoj sjednici izglasovan je, kao i svake godine, i Zakon o izvršavanju Državnog proračuna. Detaljno su pobrojene stavke i pretpostavke za izvršenje svih kvantificiranih obećanja koja su potvrđena činom izglasavanja. Kako na strani rashoda tako na strani prihoda. Ali i na strani računa financiranja.
Hrvatski sabor, dakle, ozakonio je svaku navedenu stavku i zadužio Vladu da izvrši taj i takav proračun. Nikakav drugačiji. Nekoliko stranica dalje u tekstu Državnog proračuna nailazimo na tablicu Računa financiranja. U razredu 8, skupina 83, podskupina 832 „Primici od prodaje dionica i udjela u glavnici trgovačkih društava u javnom sektoru“ piše iznos od 1,6 milijardi kuna za 2016. godinu. Isti iznos ponavlja se i u iduće dvije godine. Kako je izgledala nedavna prošlost na toj stavci? U 2014. godini na toj stavci realizirano je 357,7 milijuna kuna.
Plus značajnih 905 milijuna kuna u sestrinskoj podskupini 831 koja se odnosi na primitke od prodaje dionica financijskih institucija. Zajedno u skupini 83 ostvaren je prije dvije godine iznos blizak ovom planiranom za 2016. godinu. „Hodajući po jajima“ Vlada na telefonskoj sjednici skida osam kompanija s liste tzv. strateških. Zašto? Da bi na vrijeme izvršila od Sabora dobiveni zadatak da realizira proračun (dakle zakon!) i u dijelu koji se nalazi u skupini 83. Drugim riječima, kršila bi zakon kada to ne bi napravila! Glup ili pametan, koristan ili štetan, popularan ili omražen, zakon je tu da se striktno provodi. Od svih! I od onih koji su digli ruku za i od onih koji su bili protiv. Kao i od svih nas koji nismo glasovali.
Ni pet minuta nakon objave spomenute Vladine odluke počela je baražna vatra s namjerom rušenja zakonom iznuđene i na zakonu utemeljene odluke. Od koga? Od istih onih koji su donijeli proračun (koji je zakon!), pa čak i od onih koji su za njega glasovali! Kakva dosljednost, za divljenje. Naravno, oni su negdje čuli da na sam spomen privatizacije treba vaditi bodež, makar i samo verbalni. Jadnici. Nije ovo prvi put, nažalost. Prije puno godina kao ministar financija dobio sam od Sabora zadatak da na spomenutoj stavci realiziram 5,1 milijardu kuna. To je tada iznosilo 14% proračuna ili 4% BDP-a, gotovo osam puta više od zadaće za ovu godinu. I tada su isti oni koji su glasovali za rashode proračuna uporno rušili realizaciju njegove prihodne strane. Nisu znali što čine? Znali su, ali su ignorirali? Meni je svejedno, neka sami odaberu obrazloženje. Budala ili pokvarenjak. Može i linearna kombinacija. I, naravno, premijer odmah pragmatično uzmiče. Nije to nužno privatizacija, to je aktiviranje imovine za smanjenje javnog duga... Nema šanse. Ni teoretske.
S ovakvim odnosom snaga u Saboru, s ovakvim stupnjem licemjerstva, s ovakvim portretiranjem svake privatizacije, nema šanse! Koji će to ministar ili potpredsjednik Vlade podmetnuti leđa i voditi povjerenstvo za prodaju dionica tvrtke X? Nije lud, jedino što mu je osigurano medijski je linč i USKOK dva tjedna nakon što prestane biti ministar. Dakle, u tom dijelu proračun (zakon!) neće biti proveden. Javni dug neće pasti. Obrnuto, morat će se dodatno povećati. Kreditni rejting neće se poboljšati. Porezno opterećenje stoga se neće moći smanjiti. Konkurentnost će se smanjiti. I broj održivih radnih mjesta. Posljedice? Autobusi, avioni puni mladih će i dalje odlaziti. Kamo? Upravo u one zemlje u kojima su slične kompanije isključivo u privatnim rukama. I još nešto o pratećoj, nevjerojatnoj količini lupetanja o nekakvim „strateškim“ domaćim tvrtkama, o nekakvim „zlatnim kokama“, o svakoj privatizaciji kao pljački. Kruha ima u izobilju, ali nijedne državne pekarnice. Medicinskih implantata i lijekova koji znače živote milijuna isto ima u izobilju, a tek nekoliko promila proizvodi se u Hrvatskoj, ostalo u privatnim stranim tvrtkama. Automobila milijune, nijedan proizveden u Hrvatskoj, sve u stranim privatnim tvrtkama.
Borbeni zrakoplovi – nijedan proizveden u Hrvatskoj. I tako dalje i tako dalje sa „strateškim“ i “najstrateškijim” dobrima. Podravka, ACI... Dajte se uozbiljite. Koje zlatne koke? Provedite privatizaciju pa ćete vidjeti za nekoliko godina tri puta veću EBITDA i pet puta veću dobit nego danas. Pet jaja umjesto jednog! I autobuse s mladima koji se vraćaju. Jer ih trebaju pravi privatni poslodavci. Državni ih ne trebaju.
Tamo se posao dobiva isključivo članstvom u nekoj pobjedničkoj partiji. Zato smeta privatizacija.
>>Reforme idu preko leđa građana? To je populizam! Svaki, baš svaki trošak snose isključivo građani
naravno da zagovara privatizaciju , pa on je jedan od onih koji su omogucili i prvu pljacku