Premijer Plenković napokon je u fokus medija uspio staviti temu na kojoj bi trebao pokazati svu raskoš svog diplomatskog talenta. Bilateralni pregovori sa Slovenijom zbog graničnog spora trebali bi započeti krajem rujna kada bi slovenski premijer Cerar trebao stići u Zagreb.
Međutim, Plenković je u pomalo nezgodnoj situaciji jer se priča sada okreće, arbitražna presuda, iako je Hrvatska iz arbitražnog postupka izašla zbog marifetluka slovenske strane, za nas i nije loša pa će biti temelj za bilateralne pregovore sa Slovenijom. Naravno, niti premijer niti itko u HDZ-u to neće tako eksplicitno reći jer je kompromitirani arbitražni postupak za nas i dalje neprihvatljiv, ali u osnovi priča se svodi na moguće prihvaćanje modificirane arbitražne presude.
Andrej Plenković, iako je na konzultacije pozvao sve parlamentarne stranke, kako bi dobio podršku za početak pregovora, nije poznato da je podršku zatražio i u HDZ-u. U ovom slučaju neophodnija mu je potpora oporbe, svojevrsni konsenzus budući da se izmjena granica u konačnici prihvaća u Saboru. No iz posljednjih istupa Mire Kovača, bivšeg HDZ-ova ministra vanjskih poslova, očito je da postoji i drugačije viđenje rješenja graničnog spora sa Slovenijom. Kovač, naime, zastupa stav da podloga za dogovore ne može biti arbitražna presuda nego predlaže dogovor o upravljanju Piranskim zaljevom, kao što su to učinile Njemačka i Nizozemska u slučaju zaljeva Dollart.
Nije tajna da je Miro Kovač Plenkovićeva oporba unutar HDZ-a, ali i kad iznosi suprotne stavove to čini vrlo diplomatski, govoreći u svoje ime i ne napadajući izravno stranačkog šefa. Kovač je i međunarodni tajnik HDZ-a, osim što je i bivši ministar vanjskih poslova, pa njegovo viđenje rješavanja spora sa Slovenijom nije nebitno. Kako se u Hrvatskoj manje-više sve teme u konačnici okrenu na ideološke prijepore ili one kroz koje se tumači količina patriotizma, Plenković sa Slovenijom mora biti oprezan da se njegovi postupci ne protumače kao popuštanje Deželi...
Već je postala Plenkovićeva mantra kao i njegovih novinarskih prišepetlji, da je arbitraža za nas relativno povoljna. To uopće nije točno, Slovenci su imali strategiju postavljanja iracionalnih maksimalistički zahtjeva na kopnu i moru znajući da ništa ne mogu dobiti, ali su zato sav koruptivni potencijal stavili na more, na savudrijsku valu i tu prevarom uspjeli. Zato je i prije, već usuglašena i dogovorena granica na kopnu, naknadno ipak postala sporna da bi prikrila želju samo da se zagrabi u naše more. Da nije tako, pristali bi na redovite međunarodne sudove, a kada su nas prisilili na arbitražu, tobože su hinili spornost kopnene granice, jer, da je u arbitražu ušla samo morska granice, ne bi uspjeli. Ovako je rješeno, nešto nama, nešto njima, a zapravo su u svemu uzeli samo nama. A onda biznis domoljubi, koje HRT svakodnevno promovira (Čačić i Beljak- zamisli Beljaka , maloga lopova koji nebi smio ni primirisati politici) govore Plenkovićevu javno neizrečenu priču o dva hampera vode u vali. Sramotno. Od Korosične veleizdaje, do ovoga sada!