Plenković – kočničar promjena u Hrvatskoj

Na kraju 2017. godine, kad se zbrajaju rezultati na sve strane, kad smo prošli i godinu dana nove Vlade, jasno i glasno valja konačno reći da je premijer Andrej Plenković najveći kočničar za bilo kakve promjene u Hrvatskoj!

Plenković je i po svojoj funkciji najodgovorniji, kao prvi čelnik izvršne vlasti, ali je odgovoran i kao čelnik vladajuće stranke za sve loše što nam se događa i za sve ono što se ne provodi. Nije HDZ toliko odgovoran, nije Vlada toliko odgovorna, koliko je Plenković najodgovorniji za totalnu blokadu svih reformskih zahvata koji trebaju ovoj državi i društvu. I to mu valja staviti pred nos, javno ga s time suočiti, javno ga prozivati i prozivati, dok se god nešto ne pomakne nabolje, ili ćemo imati opet godine i godine koje su pojeli skakavci!

Na stranu to što Plenković nema baš iskustva s domaćom politikom, što je relativno frižak u HDZ-u, kojemu se politika vrtjela oko diplomacije i međunarodnih ambicija, kome je političko ponašanje blisko Bruxellesu, a ne Zagrebu, kome fali puno utakmica u nogama, kojemu nedostaje puno životnog iskustva… Ali sve se to može premostiti suradnicima, okružjem koje premijerove nedostatke može nadomjestiti, i dobro ga pripremati, upućivati, usmjeravati… Plenković je, međutim, učinio ono najgore što je mogao. Okružio se ljudima s kojima je u prijateljskim ili rodbinskim vezama, s ljudima koje odnekud osobno poznaje pa su oni odjednom zbog toga imali najvažnije referencije za postavljanje na određena mjesta.

Okružio se mahom ulizicama, umjesto da se okružio ljudima koji će ga savjetovati kako treba, pa i kazati mu da ne valja to što radi. Meša Selimović najbolje je opisao ulizice: “To su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi.

Dok njih bude, nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.” To je danas Hrvatska! Plenković je glavni krivac što se u državi ne donose ključne odluke koje se čekaju, koje su nasušno potrebne. Jer je Plenković sve centralizirao, sve podredio sebi i ništa se ne može dogoditi bez njegova miga, dopuštenja, znanja. U Vladi je kompletno centralizirao način donošenja odluka, što je i javno manifestirao kad je javno osramotio svoju ministricu za staračke domove, koja se i sama javno osramotila, nakon sramotne prve verzije novog Obiteljskog zakona. Tada je i javno dao do znanja da sve želi kod sebe centralizirati.

Ali ne samo centralizacija. Plenković je kao osoba ziheraš, s manjkom kuraže, hrabrosti, tip koji u HDZ-u i oko njega gleda da sve zadovolji, da se nikome ne zamjeri, da sve drži pod svojim skutima, a tako se ne može ići dalje. Da bi donio ključne odluke, mora se nekome zamjeriti, netko mora izgubiti, a gubitnici trebaju biti oni koji su glavni kočničari hrvatskog napretka i nužnih promjena. Plenković, međutim, hoće imati mir u kući i zbog tog mira nema ključnih odluka i pomaka!

Evo samo najnovija vijest – Hrvatska je pred demografskim slomom i val iseljavanja drastično se nastavlja! Je li to zabrinulo Plenkovića, Vladu? Kako se ponašaju, što rade, kao da ih se previše ne tiče sve to, jer su im fotelje sigurne i unosne. Demograf Stjepan Šterc, inače član HDZ-a, galami, viče na sve njih, govori što treba napraviti, i opet ništa. Zato ga i nisu angažirali u izvršnoj vlasti, previše bi smetao. Dobro je još da je član HDZ-a, da ga nisu izbacili iz stranke jer narušava njezin ugled. Glavno da nam Plenković i njegova svita propovijedaju bajke, bacaju floskule, prodaju maglu. Ali su svakako odgovorni i svi članovi HDZ-a i svi birači kojima takva politika ne smeta, koji se zadovoljavaju sitnicama sa stolova političara, radnici kojima se prodaje magla boljeg života za stotinjak kuna veći minimalac, i svi sretni i zadovoljni! Kakav narod, takva vlast, govorio je Mesić, i u tome bio u pravu, uključujući i njega samoga.

Plenković je imao mogućnost odmah puno toga pokrenuti i promijeniti, ali nije ništa učinio zbog vlastite komocije i neodlučnosti i manjka kuraže. Pitanje je je li uopće svjestan situacije u kojoj živi Hrvatska ili mu je dodir sa stvarnošću drastično sužen? Kako god, on će jednog dana put bijelog svijeta, s biografijom premijera. No kakvu će Hrvatsku ostaviti iza sebe?