Hrvatska možda nema službeni nacionalni sendvič, ali da ga ima, bio bi to pravi gastronomski mozaik, jer svaka regija ima svoj okus, miris i ponos. Pitanje je samo: što bi sve stalo između dvije kriške hrvatskog kruha da bismo rekli „ovo je naš sendvič“?
Teško je zamisliti hrvatski sendvič bez domaćeg kruha. U Dalmaciji to bi bio pšenični kruh s hrskavom korom, u Slavoniji kukuruzni, dok bi Istra možda posegnula za focacciom s maslinovim uljem. Kruh je kod nas više od obične baze – on je simbol topline, nedjeljnog ručka i bakinog recepta koji se ne mijenja desetljećima.
Kad govorimo o nadjevu, rasprava bi mogla trajati dulje nego sjednica Sabora. Slavonci bi odmah rekli: „kulen, naravno“, i pritom imali jako dobar argument. Dalmatinci bi ubacili pršut iz Drniša ili Paga, tanko narezan, gotovo proziran, dok bi Zagorci rado dodali domaću šunku i sir. Veganski odgovor? Možda namaz od graha, maslinovo ulje i svježi rikola list – i to bi imalo svoju publiku.
Bez začina i dodataka nema savršenog sendviča. Domaća rajčica iz vrta, par listova kristal salate, malo sira, kap maslinovog ulja i prstohvat origana – jednostavno, a opet savršeno. U kontinentalnom dijelu bi to možda bila žlica ajvara, dok bi u priobalju sve zaokružila maslina ili kapare.
Ako bismo htjeli da sendvič dobije status „gastro ambasadora“, mogli bismo mu dodati poseban hrvatski štih – recimo, listić tartufa iz Motovuna, kap maslinovog ulja s Brača i malo paškog sira. Spoj mora, sunca i kontinenta u svakom zalogaju.
Idealni hrvatski sendvič ne bi bio samo hrana, bio bi priča o našoj raznolikosti. Pomalo Slavonije, malo Dalmacije, kap Istre i prstohvat Zagorja. Sendvič koji bi, kad ga zagrizeš, podsjetio na djetinjstvo, bakinu kuhinju i more u daljini. Možda ga još nemamo službeno, ali ako se ikad odlučimo, znamo jedno – bit će to sendvič s dušom, pun okusa, i naravno, poslužen uz čašu domaćeg vina ili piva.