Američki predsjednik Donald Trump svojim carinama i retorikom doveo je odnose sa saveznicima u Europskoj uniji i NATO savezu na rub pucanja. No, je li doista sve tako crno? Kratkoročno gledano – da. Trgovinska šteta u Europskoj uniji mogla bi se mjeriti u desecima milijardi eura. Pedantni Nijemci već su izračunali da bi njihov minus mogao iznositi do 15 milijardi eura. Politička šteta pucanja zapadnog liberalnog saveza nakon 80 godina financijski je nemjerljiva. Povjerenje se gradi sporo, a gubi prebrzo, a Trumpova politika „Amerika na prvom mjestu“ ostavila je duboke pukotine u transatlantskim odnosima.
No, dugoročno gledano, Trumpovi potezi mogli bi se pokazati dobrima za Europu. Paradoksalno, Trump je Europi napokon otvorio oči. Europa je nakon Drugog svjetskog rata bila snažno oslonjena na Sjedinjene Države – sigurnosno, politički i ekonomski. U tom američkom zagrljaju Europa se previše uspavala. Vojnu zaštitu outsourcala je SAD-u, energetsku sigurnost Rusiji, a industrijsku proizvodnju preselila u Kinu, Indiju i druge zemlje s jeftinijom radnom snagom. Takav model desetljećima je donosio rast, stabilnost i blagostanje.No, iluzija se raspala. Ruska invazija na Ukrajinu 2022. brutalno je razotkrila europsku energetsku i sigurnosnu ranjivost. Trumpova opsjednutost carinama, NATO-om i Grenlandom dodatno je pokazala koliko je Europa ovisna o Trumpovim hirovima. Nakon Putina, Europu je sada ošamario i Trump. Poruka je danas svima u Europskoj uniji jasna: era komfora i geopolitičke naivnosti završila je. Krajnje je vrijeme da se Europa trgne iz sna o vječnom miru i blagostanju. Da bi izdržala „Trumputinov“ udar, Europa mora što prije ispuniti tri uvjeta koji predstavljaju kategorički imperativ europskog resetiranja.
Prvo, Europa mora vojno ojačati i postupno se otrgnuti iz američkog sigurnosnog zagrljaja. To ne znači stvaranje stvarne europske obrambene autonomije. Povećanje vojnih proračuna samo po sebi nije dovoljno; ključno je zajedničko planiranje, objedinjavanje vojnih kapaciteta, razvoj europske vojne industrije i interoperabilnost oružanih snaga. Europa mora biti sposobna samostalno braniti svoje granice i reagirati u krizama u vlastitom susjedstvu, bez čekanja zelenog svjetla iz Washingtona.
Drugo, Europa mora postati tehnološki neovisnija – i od Amerike i od Kine. Digitalni suverenitet postaje jednako važan kao i vojni. Bez vlastite proizvodnje čipova, kontrole nad ključnim softverskim platformama, umjetnom inteligencijom, svemirskom tehnologijom i energetskim inovacijama, Europa ostaje geopolitički talacc. To zahtijeva goleme investicije, ali i promjenu mentaliteta: manje regulacijskog gušenja inovacija, a više strateškog poticanja europskih tehnoloških prvaka.
Treće, Europa svoj novi trgovinski i industrijski zamah mora tražiti u vraćanju proizvodnje na vlastiti teritorij ili barem u bliže i politički pouzdanije zemlje. Globalizacija se nije potpuno ugasila, ali se promijenila. Sigurnost opskrbnih lanaca, strateške sirovine, energija i hrana postaju pitanja nacionalne i kontinentalne sigurnosti. To će kratkoročno značiti skuplju proizvodnju i moguće veće cijene za potrošače, ali dugoročno donosi otpornost, radna mjesta i političku stabilnost.
Europa mora provesti ovaj trostruki zaokret – vojni, tehnološki i industrijski – i iz aktualne krize izaći će samostalnija i snažnija. I tada će se moći reći da je Europa, koliko god to danas zvučalo paradoksalno, na kraju zahvalna Donaldu Trumpu – ne zbog njegovih namjera, nego zbog posljedica koje je izazvao.
Europa mora početi praviti dičicu