Ovaj rat pokrenuo je azerbajdžanski plin

Povijesni sukob između Armenije i Azerbajdžana zbog regije Gorskog Karabaha nije tek sukob između tih dviju zemalja, nego, gledano strateški, geopolitički i ekonomski, u njemu sudjeluju mnogi veliki igrači – Rusija, SAD, Turska, Iran i Izrael. Sukobi u Gorskom Karabahu nisu sektaški, nego imaju nacionalne dimenzije.

Na teritoriju ove regije obnavlja se jedan od najstarijih sukoba na svijetu. Područje Gorskog Karabaha ili visoravni Crnog vrta oduvijek je bilo tempirana bomba, koja se povremeno, svaki put zbog interesa velikih igrača, rasplamsava između Armenije i Azerbajdžana. Ovaj put sukobili su se zbog velikog pritiska na Tursku, odnosno miješanja u Libijski rat, ali i zbog spora nastalog između Turske i Grčke zbog istraživanja podmorja istočnog Sredozemlja, za koje se vjeruje da je bogato naftom i plinom, na što je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen zaprijetila Ankari da bi Europska unija mogla uvesti sankcije ako se turske “provokacije i pritisci” nastave. Rusija je sa svoje strane pomogla Armeniji da proširi kontrolu nad regijom Gorski Karabah, a glavni je razlog taj što ova regija gotovo zemljopisno odvaja istočne i zapadne azerbajdžanske regije koje imaju geografsko proširenje s Turskom.

Iako je to stari sukob između Armenije i Azerbajdžana, uvijek ovisi o glavnim događajima pa, ako se vratimo sto godina unatrag, govorimo o posljedicama Prvog svjetskog rata, raspadu Osmanskog Carstva i rođenju Sovjetskog Saveza, a u toj klimi nastao je prvi sukob. Drugi sukob nastao je u kontekstu raspada Sovjetskog Saveza i tadašnje jasne namjere NATO-a da se želi proširiti na istok i jug, a 1994. godine s NATO-om je potpisan sporazum o Partnerstvu za mir.

Današnji sukob postao je geopolitičko natjecanje koje uključuje Tursku, Rusiju, Iran i SAD, a u pozadini je borba Rusa i Amerikanaca za premoć na južnom Kavkazu. Ti sukobi mogu donijeti korist SAD-u te poremetiti geostratešku politiku Rusije prema zemljama Kavkaza.

S druge strane, Turska želi preuzeti ulogu glavnog distributera energije između Bliskog istoka i Europe velikim brojem plinovoda te pokušava sklopiti te sporazume s Azerbajdžanom ili Rusijom, zbog čega je odnos Turske s Azerbajdžanom strateški jako važan.

Azerbajdžan je zemlja bogata plinom i naftom, provocira Rusiju i Iran jer plin prevozi u Tursku, a preko nje i u Europu. Zbog toga je Ankara nedavno smanjila ovisnost o izvozu energije iz Moskve i Teherana kako bi zaštitila svoju energetsku sigurnost te se oslobodila tereta ovisnosti o tim dvjema zemljama, što ograničava njezine političke mogućnosti i manevarski prostor. Prošle je godine Azerbajdžan postao najveći izvoznik plina u Tursku, zamijenivši Rusiju. Unatoč tome što stanovništvo Azerbajdžana većinom čine muslimanski šijiti, Iran, zemlja u kojoj šijiti čine 95 posto stanovništva, stao je na stranu Armenije s obzirom na to da Azerbajdžan ima vrlo bliske odnose s Izraelom, koji ima veliku vojnu i obavještajnu prisutnost u Azerbajdžanu, na samoj granici s Iranom. Izraelsko-azerbajdžanski odnosi započeli su 1992. godine nakon pada SSSR-a te su se razvijali posljednjih godina. Iransko je službeno stajalište da tradicionalno podržava Armeniju. Iranci također ne smatraju građane Republike Azerbajdžana odanima Iranu, poput primjerice šijita u Libanonu, Iraku, Bahreinu i Kuvajtu. Azerbajdžan se neprestano bojao politike izvoza revolucije koju je prakticirao iranski režim i stoga se zaštitio približavanjem Zapadu i Izraelu, što je pridonijelo povećanju jaza između dviju strana, posebno dok je Iran krenuo prema Rusiji kako bi ublažio zapadni pritisak na njega.

Zbog toga gotovo sve oružje koje iz Rusije ide u Armeniju ide preko Irana. Iako su Izrael i Turska u lošim odnosima zbog proglašenja Jeruzalema glavnim gradom Izraela, rat u Gorskom Karabahu ih je ujedinio. Osim naoružanja i četiri tisuće džihadista koje je Erdoğan prebacio iz Sirije i Libije, Azerbajdžan je od Izraela dobio dronove Bayraktar TB2, Harpy i Harop, koji sudjeluju u akcijama protiv Armenaca. Isto tako, Izrael je Azerbajdžanu isporučio balističke rakete LORA, dometa 300 km, kao i sustav protuzračne obrane TOS za suzbijanje ruskih projektila Iskander, koji posjeduje Armenija.

Azerbajdžanska vojska ima izravnu potporu izraelskih i turskih vojnih stručnjaka, kao i izraelske satelite i uređaje za prisluškivanje u Azerbajdžanu. EU, koji danas samo poziva na primirje, s pozornošću gleda na razvoj situacije budući da postoje nove političke i strateške okolnosti povezane s onim što se događa na Bliskom istoku. Za Europljane će Azerbajdžan u budućnosti biti izvor energije i plina, stoga neće toliko ovisiti o Rusiji, jer postoji namjera gradnje naftovoda koji se od Azerbajdžana proteže preko Turske do Grčke dalje prema EU.