Otta više nema, a ja sam mu zahvalna na svemu jer je obogatio moj život

Prolaze dani, nakon Otta ostala je bol i praznina, ali i bogatstvo koje će Ivona sa sobom nositi cijeli život. Na poznatoga zagrebačkog cane corsa, koji je proglašen opasnim psom i bio na korak do eutanazije, naletjela je slučajno, tražeći društvo njezinoj seniorki Tučki dok se ona bavi sportom.

– Imam dva seniora, i Tučka i Teri imaju više od 10 godina i željela sam psa koji je nekako u njihovu rangu s energijom. Teri obično ostaje na čuvanju kad sam ja na putu, ali Tučka ide sa mnom. I onda, da ne bude sama, htjela sam psa koji će ići s nama. Upisala sam u tražilicu 7+ i pojavio se Otto. Imam iskustvo sa psima, a volim i pasminu. Kroz moju kuću prošlo je više od deset pasa, među njima i neki koji su se morali resocijalizirati. Znala sam da ja to mogu, a moram priznati, pozitivno je u tome bilo i to što je Otto sve to već prošao. Samo nije uspio naći čovjeka koji će ga razumjeti. Rekli su mi da je bilo upita, ali on je više od pet godina proveo u skloništu – govori nam. Kad je vidjela Otta i čula njegovu priču, znala je da je on pas kojeg želi udomiti. Nazvala je Dumovec i razgovarala s trenericom Marijom koja se brinula za Otta i zaslužna je za sve njegove uspjehe.

– Pitala sam samo slaže li se s drugim psima. Rekla mi je da jedino ne voli mačke – prisjeća se. A prisjeća se i toga da se njezina odluka da udomi psa koji ima takvu prošlost nije baš svidjela roditeljima, a ni prijateljima. Roditelji su joj iz zezancije probali i zabraniti, dok su neki govorili da joj neće doći ako taj pas bude kod nje. Bilo je i onih koji su odmah ponudili brižnu i odgovornu pomoć oko čuvanja, što je uvelike i olakšalo odluku o udomljenju.

– Naravno da su ga svi upoznali, morali su kad-tad. I baš je bilo zgodno kako je to izgledalo, njemu je svatko tko ga mazi i daje mu grickalice bio dobrodošao. Sjeo bi on i u krilo bez obzira na svojih 50 kilograma – opisuje i govori kako im sada, naravno, svima nedostaje.

– Dolazila sam nekoliko puta u sklonište da se upoznamo, da trenerica stekne uvid u moje prijašnje iskustvo i razumijevanje pasa. Prišao mi je odmah te dopustio da ga pomazim. Zadnje upoznavanje bilo je ono s mojim psima – govori nam. Dovela je Tučku i Terija k njemu, u sklonište. I sve je bilo savršeno, šetali su se zajedno. Sljedeći korak bilo je upoznavanje Otta s budućim domom.

– Dovela ga je trenerica Marija, šetali smo se šumom i nakon toga otišli u stan. Trebalo je to biti upoznavanje, ali Otto je drukčije odlučio. Čim je vidio kauč, popeo se na nj i zaspao – opisuje nam Ivona kako je prošao prvi dan. Dogovorile su se, kaže, da Otto ostane privremeno. Nakon tri tjedna potpisala je ugovor o udomljavanju i Otto je bio njezin.

– Ostala sam u kontaktu s trenericom, bilo je nekoliko situacija kad sam nazvala za savjet. Uglavnom, Otto nije bio agresivan pas, on je reagirao iz straha. Ali zahvaljujući višegodišnjem treningu, karakternoj stabilnosti i pravovremenom primjećivanju pozornost mu je bilo vrlo lako preusmjeriti nazad na vlasnika – govori ova Zagrepčanka. Otto je u njezinu domu bio godinu i pol i za to vrijeme proživio toliko toga, živio je kako je oduvijek trebao. Prvih godinu dana bio je jako aktivan, svi troje voljeli su trčati šumom i loviti loptice.

– Obožavao je voziti se automobilom, kampirali smo, bio je naučen na boks i brnjicu. Putovali smo u Italiju, Austriju, Sloveniju, Mađarsku – opisuje nam njihov zajednički život. Otto je bio, kaže, velika maza. Ali da, nije bio za svakoga, a nju je čista slučajnost povezala s bićem od kojeg je puno toga naučila i koji je obogatio njezin život. I kojem je zahvalna zbog svega.

– Uvijek sam vjerovala da ne treba nekoga definirati po najgorem što je napravio, nego po tome što je napravi nakon toga. I Otto mi je to dokazao – ističe Ivona i dodaje da Otta nema već tri tjedna, a unatoč praznini koja ostaje gubitkom psa došla je i do novog saznanja.

– Prošlo je tek nekoliko dana otkako je uginuo kad sam shvatila da je Otto pas koji me, među ostalim, naučio i da mogu udomljavati seniore. Bio je kod mene godinu i pol, kratko, ali saznanje da je za to vrijeme bio sretan, da je imao divan život, to mi je promijenilo razmišljanje. I sad mi ne bi bio problem uzeti psa koji ima i 16 godina, samo da bude sretan dok je živ. I Ottu ću na tome vječno biti zahvalna – ističe Ivona.