Otišao je posljednji džentlmen novinarstva

Novinar pa urednik pa onda opet novinar pa urednik – bio je Nenad Figenwald od 31. prosinca 1957. godine otkako je novinarsku karijeru započeo u Narodnom listu koji se 1. srpnja 1959. s Večernjim vjesnikom stopio u Večernji list. Nenad Figenwald u Večernjem je listu pisao od prvog dana, uz nekoliko kraćih prekida.

Od 1970. do 1973. bio je zamjenik glavnog urednika u Plavom vjesniku, a onda do 1974. piše i za Vjesnik u srijedu (VUS). Nakon četiri godine vraća se u Večernjak gdje je dvije godine (1974.-1976.) urednik gradske rubrike, a potom do umirovljenja u statusu urednika prati kreditno-monetarnu politiku. Godine 1979. dobitnik je nagrade Društva novinara Hrvatske – Zlatno pero.

Više je volio biti novinar nego urednik

Više je Nenad Figenwald volio biti novinar nego urednik, što nam je rekao i za posljednjeg službenog razgovora za Večernjak kada se u povodu zlatne, 50. obljetnice Večernjeg lista prisjetio kako je to nekada bilo: “Bio sam tada urednik gradske rubrike u Večernjaku. Ali peklo me da pišem. Jako me peklo. Kada sam dobio prometnu kaznu, imao sam dvije mogućnosti – ili je platiti ili ići u zatvor”, prepričao je Figić kako mu novinarski crv nije dao mira. Bila je to jedinstvena prilika za tzv. priču iznutra, danas bismo rekli “inside story”.

Nenad Figenwald kao pravi džentlmen – jer nikada ni na koga nije povisio ton i ljubazno je uvijek pomagao mlađim kolegama i kolegicama – policijsku je službenicu pitao može li prije odlaska u zatvor otići kući po četkicu za zube i pidžamu. Odobrili su mu pa se uredno spakiran vratio u Petrinjsku. Ubrzo je shvatio da je nošenje pidžame bilo besmisleno. U ćeliji u Petrinjskoj kao i onoj vukomeričkog zatvora Figiću pidžama nije trebala, ali mu je kao rasnom novinaru trebalo da bude, reći će, i s težim zatvorenicima koji su uglavnom bili manji prekršitelji. I napiše serijal sjajnih reportaža. Onih pravih. Kakve žele i mogu napisati samo rođeni novinari kakav je bio Nenad Figenwald.

>>Novinari su iza izloga tipkali tekstove dok su prolaznici mahali