Osječanka se nakon osam godina u inozemstvu vratila u domovinu: Tamo su me zvali 'ausländer'

Nakon osam godina života u inozemstvu, 32-godišnja Jurijana Martić odlučila je napraviti veliki životni zaokret. Iako je u Beču imala uspješan i dobro uhodan posao, velik broj klijentica i vlastitu tvrtku koju je izgradila od nule, sa suprugom se prošli tjedan vratila u rodni Osijek. Sada u Osijeku ponovno počinje ispočetka. Njezin suprug već je otvorio građevinsku tvrtku, a ona 1. rujna otvara salon za šminkanje i edukacije.

Njezin povratak dio je šireg trenda koji pokazuju i podaci o migracijama. U Hrvatskoj je tijekom 2025. godine zabilježeno 56.665 doseljenih osoba, dok se iz zemlje odselilo 37.485 stanovnika. Među slavonskim županijama najviše je doseljenih zabilježila Osječko-baranjska županija, u koju su se doselile 2351 osobe, dok ih je 1670 odselilo, pa je migracijski saldo iznosio +681. U Brodsko-posavsku županiju doselila se 1901 osoba, a odselile su 1584, dok je u Vukovarsko-srijemsku stiglo 1652 stanovnika, a otišlo njih 1258. U Virovitičko-podravskoj županiji zabilježeno je 633 doseljenih i 478 odseljenih, a u Požeško-slavonskoj 698 doseljenih i 684 odseljene osobe. Posebno se posljednjih godina govori o povratku obitelji i djece u Slavoniju. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, na područje Osječko-baranjske županije u 2025. godini vratilo se više od 169 djece, od kojih 85 u osnovne škole, a 84 u vrtiće. U Osijeku je pak lani bilo 54 djece povratnika u vrtićima i školama.

Jurijanina priča počela je 2018. godine, kada je s tadašnjim dečkom, a danas suprugom, otišla u Njemačku. On je kao građevinski inženjer tada imao, kako kaže, malu plaću u Hrvatskoj, dok se njoj iz domovine nije odlazilo. Ipak, zbog ljubavi je pristala na odlazak iako je ona u Osijeku imala siguran posao.

– Ja sam bila protiv toga jer je meni ovdje bilo lijepo, ali nekako smo zbog ljubavi otišli zajedno u Regensburg – prisjeća se Jurijana. U Njemačku je stigla bez znanja njemačkog jezika, a prvi posao pronašla je kao čistačica. Oko godinu i pol čistila je od nogometnih stadiona i vrtića do ureda, a često je radila i noćne smjene. Uglavnom je radila na pola radnog vremena, sve dok nije dobila puno radno vrijeme u bolnici. Taj trenutak danas pamti kao jednu od neobičnijih sreća iz prvih godina života u Njemačkoj.

– Sjećam se da sam, kada sam dobila puno radno vrijeme u bolnici za čišćenje, plakala od sreće jer je tada u Njemačkoj bilo nezamislivo dobiti puno radno vrijeme – kaže. No, nedugo nakon toga, život ih je odveo u Beč gdje su se preselili. Tamo je se zaposlila u klubu za starije osobe, gdje je radila na centrali i razgovarala s korisnicima te im pomagala oko organizacije izleta i drugih informacija. U međuvremenu je sve ozbiljnije razvijala ono što je oduvijek voljela, a to je šminkanje.

Kako joj je njemački postajao bolji, a ona sve više napredovala na poslu, počela je nailaziti i na drugu stranu života u inozemstvu. Zbog naglaska i činjenice da nije Austrijanka, kaže, počela je doživljavati neugodnosti i vrijeđanja.

– Mi imamo taj naglasak i čuje se da nismo Austrijanci pa su me počeli vrijeđati zbog toga što sam stranac, govorili su mi da sam 'ausländer' – prisjeća se. Istodobno je broj njezinih klijentica u šminkanju rastao. Kada je shvatila da bi od šminkanja mogla dobro živjeti, odlučila je napustiti posao koji je nudio redovitu plaću i sigurnost.

– Kada sam vidjela da imam dovoljno klijenata, a vrijeđanja zbog toga što sam stranac postala su sve učestalija, odlučila sam dati otkaz – kaže Jurijana. Put do vlastitog posla, međutim, nije bio jednostavan. Gotovo godinu dana borila se kako bi otvorila obrt, a morala je ponovno prolaziti školovanje i polagati ispite jer joj, kako navodi, nisu priznate diplome stečene u Hrvatskoj. Nakon toga uspjela je otvoriti vlastiti posao, koji je s vremenom postao vrlo uspješan.

U međuvremenu, od velikog stresa, počeli su se pojavljivati zdravstveni problemi. Oboljela je od dijabetesa tipa 1, a nakon toga uslijedile su još neke dijagnoze. Tada je shvatila da joj je zdravlje na prvom mjestu te da mora 'malo stati'. 

Ona i suprug su, kaže, o povratku razmišljali godinama, ali nisu očekivali da će se dogoditi tako brzo. Kada su saznali da moraju izaći iz stana u kojem su živjeli, odlučili su se vratiti u Hrvatsku. Oboje su imali posao kojim se mogu baviti i u domovini, a dodatni razlog bila je želja da jednoga dana svoju djecu odgajaju u Hrvatskoj, blizu obitelji.

– Nemamo djece, a planiramo ih i nismo htjeli da se dogodi da dijete odgajamo u Beču, odnosno Austriji. Želimo da dijete bude ovdje, da bude okruženo obitelji i da ima svoju slobodu i sigurnost – kaže Jurijana. Iako Beč i dalje voli, više ga ne doživljava na isti način kao kada je ondje doselila. – Koliko god je Beč lijep i koliko god ga obožavam, jednostavno više nije siguran kao prije – kaže.

U Osijek su se vratili prošli tjedan. Suprug je već otvorio građevinsku tvrtku, dok Jurijana priprema otvaranje salona. Kaže kako je sve krenulo iznenađujuće pozitivno, a veliku ulogu u tome imao je i Instagram, preko kojega je posljednje tri godine gradila publiku i pripremala teren za povratak.

– Htjela sam imati neku sigurnost. Nisam htjela doći i onda raditi bilo gdje, nego imati nešto svoje i raditi ono što volim – ističe. Posebno joj znači činjenica da su se nakon dugo vremena u istom gradu našle i njezine dvije sestre. Kaže da su sada prvi put u životu sve tri u istom gradu. Ipak, još uvijek joj je prerano govoriti o tome je li donijela ispravnu odluku. U Osijeku je tek tjedan dana i još uvijek ima osjećaj kao da je na godišnjem odmoru te da će se uskoro vratiti u Beč. No razliku već osjeća.

– Tamo sam uvijek imala neku dozu grča u želucu jer ja nisam njihova. To se vidi. Kad god dođeš u neku ustanovu, čim vide da si stranac, nekako kao da nisu baš sretni – govori Jurijana. U Osijeku, kaže, osjeća upravo suprotno. Opuštenija je, lakše razgovara s ljudima i ponovno ima osjećaj da pripada sredini u kojoj živi.

Život u inozemstvu pritom ne želi prikazati samo kao loše iskustvo. Naprotiv, zahvalna je što ga je prošla jer ju je, kaže, naučio puno toga. Kada je otišla, bila je mlada i novac joj je bio važan. Danas na život gleda drugačije.

– Kada smo otišli prije osam godina, bili smo mladi i uvijek si gledao novac – kaže, no dodaje da danas sve više shvaća koliko vrijede obitelj, blizina i osjećaj pripadnosti. Iako su primanja u Austriji veća, veći su i troškovi života. Kao primjer navodi da su za stan od 50 četvornih metara plaćali oko tisuću eura mjesečno. Iz života u inozemstvu najviše će pamtiti iskustvo prvih godina u Njemačkoj, kada je krenula od samog dna.

– Kada počneš od nule i nemaš nikoga svog tamo, jednostavno je lijepo kada uspiješ nešto napraviti. Ja sam zahvalna što sam sve to prošla jer, budimo iskreni, nitko nije sretan što ide čistiti. To su noćne smjene. Ja sam plakala šest mjeseci, svako jutro prije nego što bih išla na posao – kaže.

– Svi se čude što smo se vratili jer sam tamo imala svoju firmu koja je poslovala odlično. A sada ovdje moram sve ponovno ispočetka – priznaje. Ipak, straha nema. U Beču je imala klijentice, edukacije i razrađen posao, a sada vjeruje da će iskustvo i publika koju je godinama gradila preko društvenih mreža biti dovoljni da ponovno izgradi posao i ovdje, u svom Osijeku.