- Odveli su ga da se ne vrati nikada, nema ga, nismo ga našli. Imao je 22 godine - govori Mato Gombović o stradanju svoga sina Mirka, nestalog u Vukovaru 1991., a čiju je fotografiju na bedžu ponio sa sobom i u današnju Kolonu sjećanja. Mato i njegova supruga, kao i drugi sin, inače hrvatski policajac, završili su u logoru u Sremskoj Mitrovici nakon pada Vukovara. Mato je prvo mjesec i pol proveo u vukovarskom Veleprometu.
"Tko zna gdje su sve..."
Nije mu teško hodati u Koloni sjećanja, već je težak, kaže, svaki dan. - Kad vidite što se sve radi po Vukovaru... Svaki dan se tražim, negdje se nađem... - dodaje on. Obitelji stradalih i nestalih Vukovaraca hodaju u koloni s jednim jedinim pitanjem: gdje su njihovi najmiliji. I nikada ne znaju, kažu, hodaju li možda po njihovim kostima...
- Prije mjesec dana nađeno je pet žrtava kod Negoslavaca, tko zna gdje ih sve ima, gdje god prođeš, misliš na najgore zlo. Dok god budem mogao, ići ću u kolonu. Išao sam i na suđenja za ratne zločine u Beograd i Osijek, svi sve znaju, a nitko ništa ne govori i ne priznaje. Ne mogu vam ja to ispričati... - kaže Mato Gombović.
- Sin je poginuo, ali je sahranjen na groblju, bio je u masovnoj grobnici, ali brata nema, još uvijek ga tražimo - započinje Milka Budimir. Svake je godine u Koloni sjećanja. Hoda danas uz pomoć štapa.
I tuga i sreća
- Preplavljuju me emocije, i tuga i sreća. Mladost je tu i ljudi nas ne zaboravljaju, to je velika stvar. Živim u Vukovaru, uvijek sam s njime bila zadovoljna, ne bih ga mijenjala niti za jedan drugi grad. Samo Vukovar. Ali nedostaje ljudi, mladih, trebalo bi općenito biti više svijeta u gradu - kaže ova vukovarska majka.
Na upit smetaju li je politička previranja, odgovara kako smetaju svakome, a posebno njima Vukovarcima, koji su prošli kalvariju. - Ova Hrvatska je trebala biti najbogatija na svijetu, po svemu što nudi. Ali, evo, nije - zaključuje Milka.