Kraljica Hrvata, Ruža Hrvatska i slični nadimci više od pola stoljeća povezuju se s jednom od najvažnijih ličnosti hrvatske politike. Savka Dabčević Kučar preminula je 2009. godine, a iza sebe je ostavila nasljeđe političke borbe i život koji istraživači i dalje nastoje rekonstruirati.
Od ranog života na Korčuli, preko izbjeglištva u El Shattu do političkog djelovanja u Jugoslaviji, bila je iznimno utjecajna figura. Izostavljanje bilo koje životne etape ili partijskog okruženja njezinu bi biografiju ostavilo nedovršenom.
Politička biografija nije ograničena na priču o jednoj osobi, objasnila je docentica dr. Marijana Kardum s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
„Želimo razumjeti društvo i izazove u kojima se ta osoba našla“, kazala je u novoj epizodi Podcasta projekta SNOVI, u kojoj je govorila o životu Savke Dabčević Kučar i teškoćama njegove rekonstrukcije.
Od buržoazije do partizana
Savka Dabčević Kučar rođena je na Korčuli u, kako će poslije reći, buržoaskoj obitelji. Otac joj je bio imućni korčulanski poglavar, pa je već u ranoj dobi imala mogućnost steći dobro obrazovanje i naučiti nekoliko jezika. Kasnije u životu hvalit će se kako je s četrnaest godina čitala Goethea na izvornom jeziku.
Kardum smatra da je baš to obrazovanje uz kasnija iskustva pridonijelo njezinoj samostalnosti od ostatka partije, iako je nakon rata bila dogmatska članica. Jednako je važan kontekst tadašnje Dalmacije, u kojoj je postojao stalan strah od talijanskih pretenzija.
„Mislim da je to nju itekako obilježilo i da je to nešto što ju je usmjerilo prema pridruživanju partizanskom pokretu. To tada nije ništa iznimno, to vrijedi i za dobar dio Dalmatinaca koji su se upravo prema kraju 1943. godine, nakon kapitulacije Italije, zapravo pridružili partizanima“, objasnila je Kardum.
Dabčević Kučar tada se pridružila Komunističkoj partiji, iako nije sudjelovala u borbenim akcijama, zbog čega će njezina ratna biografija u partijskim krugovima biti opisivana kao antiherojska. Prve rukovodeće funkcije ipak je imala tijekom Drugog svjetskog rata, u partizanskom zbjegu u El Shattu, izbjegličkom logoru u Egiptu. Savka Dabčević Kučar tamo je doživjela mjesto gdje je, po njenim riječima, komunizam stvarno funkcionirao, ali uz uvjet.
„Ona je rekla: 'Samo tamo, u laboratorijskim uvjetima sam mogla zaista susresti se s tom utopijom'. Ako bolje razmislimo o tome, kad nemate neke direktne bliže prijetnje, u tom smislu u jednom zatvorenom sustavu možda je i moguće, ali to onda sugerira da je taj komunizam zapravo uvijek kratkog vijeka“, objasnila je Kardum.
Generacija Osmog kongresa
Procesi koji su se razvijali od kraja pedesetih godina sredinom sljedećeg desetljeća dobili su jasniji politički okvir. Osmim kongresom Saveza komunista Jugoslavije 1964. otvoren je prostor za društvenu i političku reformu, a na važne položaje počeli su dolaziti mlađi i obrazovaniji kadrovi, otvoreniji reformama i drugačijoj modernizaciji Jugoslavije.
Nisu namjeravali rušiti sustav. Vjerovali su da se komunizam može reformirati tako da njegove promjene odgovaraju svima. Toj je generaciji pripadala i Savka Dabčević Kučar.
Od El Shatta do vrha hrvatske Partije
Iz El Shatta, u kojem su se temperature penjale iznad 40 stupnjeva, Dabčević Kučar otišla je u lenjingradsku zimu. U Sovjetski Savez upućena je kao dio komunističke elite, u sklopu strategije obrazovanja jugoslavenske socijalističke inteligencije. Ondje je studirala ekonomiju i kasnije u Zagrebu stekla titulu doktorice znanosti.
Nakon toga je dobila Fordovu stipendiju za usavršavanje u Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama gdje joj je akademska karijera brzo napredovala.
„Fascinantno je da je ona uspjela već do sredine svojih tridesetih godina doći do najvišeg položaja unutar visokog obrazovanja, a to je redovita profesorica. Predavala je političku ekonomiju, pisala skripte i udžbenike iz tog područja i slijedom toga bila uključena u ekonomske reforme od početka šezdesetih godina. Tu se izuzetno istaknula i mislim da je upravo njezina sposobnost da poveže stručno znanje s političkim interesima Hrvatske bila preduvjet njezina kasnijeg političkog uspona. Ona je to uspjela stručno objasniti i zato je za nju bio izuzetno bitan taj stručni autoritet“, objasnila je Kardum.
Politički prostor za njezin uspon otvorili su procesi koji su započeli krajem pedesetih godina, a jasniji oblik dobili na Osmom kongresu Saveza komunista Jugoslavije 1964. godine. Tada je dogovorena društvena i politička reforma, nakon čega su na važne položaje u Hrvatskoj i drugim dijelovima Jugoslavije počeli dolaziti mlađi i obrazovaniji kadrovi.
Ta se generacija razlikovala od starijih partijskih dužnosnika po otvorenosti prema reformama i drugačijoj modernizaciji Jugoslavije. Rušenje sustava nisu razmatrali jer su vjerovali kako se komunizam može reformirati i prilagoditi potrebama jugoslavenskih republika. Ipak, ta se generacija prekasno uključila u procese koji su već godinama potresali državu.
U takvim je okolnostima politički uspon Savke Dabčević Kučar bio meteorski. Stariji političari podržavali su odabrane nasljednike, a nju su nazivali desnom rukom Vladimira Bakarića, tada prvog čovjeka hrvatske Partije.
Simbol Hrvatskog proljeća
„Možemo reći bez sumnje da je ona bila simbol hrvatskog proljeća, simbol mogućnosti i zapravo na kraju ograničenja reformi komunističkog sustava u Jugoslaviji“, kazala je Kardum.
Dabčević Kučar željela je poboljšati i reformirati komunistički sustav, a njegovo rušenje nije razmatrala. Otvorilo se više prostora u medijima i za isticanje problema hrvatskog društva. Njezina popularnost, smatra Kardum, nije odgovarala vodećim ljudima Jugoslavije. Tito ju je smatrao najodgovornijom za događaje u Hrvatskoj i tvrdio da ih je mogla spriječiti.
Nakon što su joj oduzete partijske funkcije, ostala je i bez profesorskog mjesta na fakultetu. Izgubila je stručni i politički autoritet, a do kraja komunističkog razdoblja živjela je pod prismotrom te u strahu od onoga što bi se moglo dogoditi.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.