Običaji i sjećanja koji imigrante udaljavaju jedno od drugoga u raljama klaustrofobičnog Zapada

VBZ je u novopokrenutoj biblioteci Na margini koju snažno podupire i Europska komisija objavio i zapaženi roman pakistanskog pisca s britanskom adresom Mohsina Hamida “Izlaz Zapad”. Riječ je o četvrtom romanu tog prodornog pisca čija su djela do sada prevedena na četrdesetak jezika, a našla su se i među knjigama finalistima prestižnih nagrada kao što su to Booker i Impac Dublin. Biblioteka Na margini zamišljena je kao biblioteka koja promiče glasove drugih i drugačijih, u što se uklopio i Mohsin Hamid. Roman “Izlaz Zapad” bavi se temom emigracije i imigracije, sveprisutnoj i danas već pomalo opterećavajućoj, ali nimalo bezazlenoj.

Hamid u britkom, pulsirajućem romanu priča priču o jednom ljubavnom paru mladih muslimana (zemlju pa ni njihovu nacionalnost točno ne precizira) koji život u živopisnom megalopolisu moraju prekinuti zbog agresivnih militanata koji silom preuzimaju vlast u ionako tradicionalno orijentiranoj zemlji prepunoj proturječja.

Saeed i Nadia susreću se gotovo slučajno, da bi ciljano napustili grad preko tajnovitih, metaforičkih vrata, te preko Grčke otišli prvo u dobru staru Europu a onda i u London (koji već danas ponovno nije dio te dobre stare Europe zbog Brexita), a onda i preko bare u Ameriku. Saeed i Nadia su apolitični mladi ljudi. Slobodoljubivi i moderni koliko se to može biti u njihovoj sredini. On je umjereno religiozan, ona neopterećena religijom i samostalna do te mjere da zna objahati motor kojim praši po velegradskim ulicama na sablazan patrijarhalno raspoloženih muškića ili u kojoj u svojem podstanarskom gnijezdu prima muški posjet uz sve moguće mjere sigurnosti, pa i uz prerušavanje našeg Saeeda u ženu.

Mohsin Hamid je vrlo zorno, pa čak i brutalno, opisao ulazak bespoštednog rada u užurbanu ali ipak šarmantnu velegradsku svakodnevicu Nadije i Saeeda. Pri tome je bio gotovo publicistički realističan i direktan, bez suvišnih opisa i proznih digresija, bez objašnjavanja i gubljenja vremena na povijesni ili ekonomski aspekt i kontekst ratnih zbivanja koja imaju sva obilježja sukoba civilizacija i vjerskog rata. Doduše, romanu je pridodao nekoliko proznih intermezza s proizvoljno izabranim likovima koji i nemaju puno veze s glavnom radnjom, ali štivu dodaju na težini i mističnosti. Potpuno uronjen u sudbine svojih nedužnih, nevinih likova, Mohsin Hamid je abolirao sve one obične i nedužne ljude koji danas na svijetu pokušavaju pobjeći iz svojih zemalja u potrazi za novim i sigurnim životom koji, na žalost, ne postoji.

Naravno, Saeed i Nadia nikako nisu samo ekonomski emigranti. Svojim bijegom spašavaju goli život i pravo na život s osobom s kojom žele živjeti, ali iza sebe ostavljaju svoje najuže obitelji, ali ipak ne i svoje običaje i svoja sjećanja. Upravo ti običaji i sjećanja udaljavaju ih jedno od drugoga kada se nađu u raljama klaustrofobičnog Zapada koji svoja dobra ne želi dijeliti s drugima ni pod cijenu kršćanskog nauka i kršćanskog uvjerenja. Saeed i Nadia su temeljito različiti, što dokazuje i njihovo ponašanje najprije u londonskom getu u kojem su uz druge nevoljnike okupirali jednu bogatu i raskošnu palaču u samom središtu grada, a onda i u Americi, u kojoj svatko od njih odlazi na svoju stranu tražeći sreću u drugim narjučjima.

I dok je prvi dio romana realističan, drugi zapadnjački dio pun je distopijskih tišina i nedoumica, i to ne samo zbog ironične lakoće kojom Saeed i Nadia kroče preko državnih granica između slobodnog i neslobodnog svijeta nego i zbog njihove neizvjesne zajedničke budućnosti, opterećene razlikama u karakteru. Vrlo je zanimljivo da je autor baš ženi dao svojstva borca protiv ustaljenih i uhodanih običaja, dok je muškarac, čak i kad pobjegne iz svoje sredine, i dalje u njenu vlasništvu, poslušan i vjeran tradiciji koja se burno poigrala s njegovim životom.

Da li se isplatilo prijeći famozna ‘vrata’ kroz koja se bježi od militantnih fanatika koji znaju samo za represiju i mrze ljude? Odgovor Mohsina Hamida, ali i njegovih više ili manje emancipiranih likova, mogao bi biti pozitivan. Ali, svi koji bježe u pravilu se uvijek vraćaju, makar i privremeno. Stoga je izlaz Zapad ujedno i ulaz Istok, bez mistificiranja i bez predrasuda.