Nije moguće biti europski građanin i odbaciti svu kršćansku kulturnu baštinu

U prošloj sam kolumni pisao o kulturnim kršćanima, onima koji prihvaćaju vanjske manifestacije kršćanstva i koji se osjećaju ugodno u okruženju europske kršćanske kulture, ali nisu vjernici. Povod su bile reakcije na izjavu najpoznatijeg svjetskog ateističkog aktivista Richarda Dawkinsa, koji je izjavio da je upravo to – kulturni kršćanin. Možda bi bilo bolje koristiti termin kulturalni kršćanin, jer kulturnom bi kršćaninu po nečijem shvaćanju nasuprot mogao stajati nekulturni kršćanin. Kulturalnih je kršćana sve više, pogotovo u Zapadnoj Europi u kojoj se crkve pretvaraju u restorane, kafiće, prostore neke druge nesakralne namjere, a izgleda i u džamije. To je proces koji je jako izražen u Njemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Nizozemskoj i još ponegdje i nema zemlje koja je na njega imuna, pa to nisu čak ni tradicionalne katoličke države. Ima i onih europskih građana koji su otišli korak dalje u odbacivanju kršćanstva pa ne prihvaćaju čak ni te njegove vanjske manifestacije. Ne slave Božić ni Uskrs, koji za njih nemaju više obilježje ni općenarodnog obiteljskog blagdana, pa tim povodom s drugima ne razmjenjuju ni čestitke. Pretpostavljam da se ipak dive arhitekturi Sagrade familie ili gotičkih katedrala, da ne odbijaju slušati Mozartov Rekvijem ili uživati u freskama Sikstinske kapele. Nije moguće biti europski građanin i odbaciti svu kršćansku kulturnu baštinu. Pojedinac koji bi se na to odlučio morao bi priznati da sva europska kultura, čak i ona koja je htjela radikalno raskinuti s kršćanskom tradicijom, ipak vuče svoje korijene iz te višestoljetne baštine.