Nekoć najbogatija zemlja: Žive usred oceana, ne vole turizam i ribarenje, uvoze fast food iz Amerike

Sve su oči toga dana bile uprte u njega. Ne u kralja Charlesa, to se podrazumijeva, ipak je prije mjesec dana konačno i službeno zasjeo na tron kao najstariji kralj u britanskoj povijesti. Oni koji su prisustvovali krunidbi, a i koji su je pratili putem malih ekrana ili društvenih mreža pa proučavali uzvanike, na jednom su se imenu posebno "zaustavili". Russ Kun, predsjednik Naurua. Tko je to i čiji je predsjednik, pitali su se slabiji poznavatelji Commonwealtha o čovjeku koji je prije nekoliko dana proslavio prvo desetljeće u politici, a u rujnu će obilježiti prvu godinu mandata na čelu svoje države, baš kao i svoj 48. rođendan. "Sutra će se za sebe pobrinuti samo!" Da ne treba u životu puno misliti, uvjereni su Nauruanci, stanovnici nekoć najbogatije države svijeta, najmanje republike na svijetu te najudaljenijeg teritorija od Europe. Geslo je to pod kojim žive, a koje je najbolje do izražaja došlo krajem šezdesetih kad su Britancima dali da eksploatiraju njihov fosfat u zamjenu za popriličnu proviziju, živjeli desetljećima kao lordovi, a kad je resursa nestalo, jednostavno su proglasili bankrot. Teško im ide od kraja devedesetih, posjeti ih godišnje samo dvjesto turista, a kako bi zaradili koji australski dolar, koji im je službena valuta, susjedima s klokanima dopustili su otvaranje migrantskog centra na svom otoku.