Nejasna Evropa

Evropa je, nedvojbeno, riječ (produženoga) trenutka. Od početka tranzicije postala je oznakom (očekivanoga) dobra nasuprot dotadašnjem stanju, poslije, pak, za mnoge i izvorom prijetnje. Ipak, neprestance je značenje same riječi ostajalo posve nejasnim, dijelom čak i način pisanja (potkraj osamdesetih možda najugledniji naš lingvist argumentirano je tvrdio kako riječ treba pisati sa slovom v, jer u našemu jeziku  za razliku od mnogih drugih  naglasak nije na prvome slogu; no i njegovo je stajalište zatrla nova politička zadanost jezika).

Pod Evropom se, ne samo u lokalnoj frazeologiji, najčešće zapravo razumije Evropska unija, dapače i sama si Unija običava tepati na taj način. Time je, formalno, na djelu zapravo lažno predstavljanje, no to  posebice kada je o političkome žargonu riječ  i nije ozbiljniji problem (barem ne za same govornike).

Sadržajno, međutim, problem je odista ozbiljan. EU (koja bi da bude Evropom naprosto) ne zna o sebi ni to pripadaju li, primjerice, Moskva ili St. Peterburg u tu Evropu (u ma koliko dalekoj budućnosti). Ako ne, ova Evropa jednostavno ne odgovara povijesnome pojmu. Pritom su politički, privredni, prometni, ali ne na kraju i predrasudni čimbenici svakako nezanemarivi. Sve to nedvojbeno komplicira (eventualno) kompletiranje Evrope, no riječ je o perspektivi, samorazumijevanju, identitetu, a ne o dnevnopolitičkim (ne)mogućnostima.

Evropa, kako to i pogled na kartu jasno pokazuje, nije zemljo-opisna činjenica, ona pripada "političkoj" geografiji (zapravo svjetonazorski, religijski uvjetovanoj), a svi se nekako prave kao da je riječ o fizikalnoj danosti. Posve je suprotan primjer Balkana, koji je (u novijoj tradiciji) jasno geografijski definiran, a svi se  osim Bugara, možda  prave kao da pojma nemaju gdje se nalazi (prvi je hrvatski predsjednik, paradigmatički, običavao u istome dahu pripovijedati da "Hrvatska nije na Balkanu", ali je "regionalna sila"; budući da Hrvatska očito ne može biti ni srednjoevropska ni mediteranska sila  pokraj, npr., Njemačke, Italije ili Francuske  očito je silom mogla biti samo na Balkanu).

Takva, sebi samoj nejasna Evropa/EU postaje još nejasnija kada razmatra vlastito proširenje. Jer, s jedne strane, ona službeno tvrdi da je proširenje moguće tek kao posljedak uspješnoga obavljanja domaćih zadaća postavljenih pred države kandidatkinje. Dakle, pretpostavlja se (kako to nesuđeni ustav EU i postulira) da je riječ o "zajednici vrijednosti" pa ih treba prihvatiti kao uvjet za pristupanje. Ali, pristupna praksa to drečeći niječe. Jer, u Uniji su već i države koje nemaju baš pozitivnu praksu odnosa spram etničkih manjina (na baltičkome kraju), ili pak dijelovi transgeneracijski teritorijalno podijeljenih država (na mediteranskome kraju), itd. Među kandidatkinjama je država koja već desetljećima okupira teritorij države članice Unije ili pak u mnogim bitnim (prije svega privrednim) elementima daleko zaostala Rumunjska.

Iz ovakva rakursa lako je zaključivati o "protuhrvatskoj uroti", no to bi pretpostavljalo da je Hrvatska eurokratima mnogo važnija no što je to odista slučaj. Prije bi riječ bila o nebrizi spram okoliša zajednice koja sama nikako da odredi vlastite granice (ne samo u zemljopisnome pogledu). No, takva zajednica gubi ugled arbitra u ime demokracije i ljudskih prava ako sama prakticira ponajprije geopolitičke kriterije. Pravo je svakoga subjekta međunarodne politike da se i tako ponaša, no nezgoda je u stalnome zakrivanju takva ponašanja visokoparnim prodikama o vrijednostima. Zbog toga (mnoge) smislene kritike prakse država kandidatkinja (pa i Hrvatske) gube na uvjerljivosti, posebice u očima javnosti, koja nije toliko osjetljiva na političke i privredne pritiske kao političari i diplomati.

Dakako, EU je  umnogome  poželjna realnost. Njezina kritika nema smisla kako bi hrvatske prilike učinila prividno manje zaostalima, ali ima imanentno  sa stajališta onih vrijednosti koje su Evropu (idealno) definirale (dijelom barem zemljopisu nasuprot). Drukčije rečeno, ova je kritika smislena tek na striktno marksistički način, polazeći od riječi Groucha Marxa "ne bih želio biti članom kluba koji bi me htio za člana" (takvoga kakav sam danas).