Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da zvijer kapitalizma ostavi tragove na putu do šoping centra

Ne znam je li tako i u vašim kvartovima, ali moj je proteklih dana bio gotovo zasut velikim kuglama snijega što su se žilavo odupirale promjeni zime u proljeće. Snijeg koji je zapljusnuo grad proteklog vikenda podsjetio je na to koliko ima istine u onome što je pjesnik ustvrdio: "Hej, lega, nema onog snega, samo su nam zime ostale..." Zavjesa pahuljica spustila se tiho, primjereno dobu, ali s kašnjenjem od jedno četiri-pet godina pa su dječica koja su odmah istrčala u parkove možda i prvi put vidjela snijeg. Svejedno, nisu ga doživjeli kao nepogodu nego su male ruke pokušale što prije, u grozničavoj utrci s globalnim zatopljenjem, napraviti snjegoviće, pobirući, gotovo još u zraku, pahulju po pahulju ne bi li snježnom prijatelju podarili fizionomiju i osmijeh. Nisu mogla biti dovoljno brza, jer niti je snijega bilo dovoljno, niti je zima, barem ne ovdje, bila dosljedna, ali ostale su vesele namjere, taj pokušaj iskrene, nevine i bijele radosti "gradnje" i ostavljanja otiska sreće u snijegu. Da, nekada smo snijeg krstili kao zimsku radost, u vijestima su pokazivani djeca i ljudi kako se sanjkaju i grudaju, kako se uređuju umjetni spustovi na brežuljcima da se jednom ili dvaput spusti na skijama. Danas zbog snijega oglašavamo crveni meteoalarm.