'Ne damo vodovod koji su gradili naši djedovi, zdravije vode nema'

– To su gradili naši djedovi i očevi, nikakva država ili Europska unija. Sami su kopali jame i izdvajali novac. Bolje da na nam našu vodu ne diraju – kaže nam Viktor Mauko iz Hlapičine, sela sa 600-tinjak stanovnika u sastavu grada Mursko Središće na sjeveru Međimurske županije. U Hlapičini je trenutačno najaktualnija tema voda, ali ne zbog suše koja je ljetos isušila stari tok rijeke Mure, što se rijetko događalo u povijesti, nego zbog vodovoda. Zapravo – dva.

Jedan je stari mjesni vodovod koji mještani koriste desetljećima, a drugi je noviji, javni, "gradski" vodovod, kako ga kolokvijalno zovu, koji je sagradilo javno komunalno poduzeće Međimurske vode. Prvi je uveden zbog pada podzemnih voda uslijed vađenja ugljena 50-ih godina prošlog stoljeća, a drugi je dio projekta razvoja javne infrastrukture u Međimurju na koju je priključenje obvezno. No, Međimurske vode nailaze na velik otpor mještana koji ne žele prijeći s mjesnog, jeftinijeg vodovoda, na javni, znatno skuplji. No, tvrde da čak i nije sve u novcu.

– Vodu iz slavine dali smo preko našeg zeta na analizu u Austriju i znate što su rekli? Da zdraviju vodu nisu testirali! Čudili su se gdje takve vode još ima. Isto su rekli kad smo dali vodu na analizu u Njemačku. Nije to voda iz Mure ili Drave, nego iz brežnog izvora – ogorčeno će Mauko koji vodu iz lokalnog vodovoda mjesečno plaća oko 18 eura. Ako je, dodaje, to premalo, onda neka povećaju račune. Rado će platiti više, samo da ostane lokalni vodovod.

– Ne damo našu vodu. Puno je ljudi protiv priključenja na javni vodovod, ali ako nam počnu naplaćivati kazne, kaj možemo? Priključit ćemo se i mi. Dok ide, ide... Voda iz lokalnog bunara je finija. Stalno je kontroliraju u Bioinstitutu i nalazi su uvijek odlični. Ovaj lokalni vodovod gradili su naši roditelji samodoprinosom i ne želimo ga samo tako nekome dati – kaže mještanka s kojom smo porazgovarali (podaci poznati redakciji). Ne želi da joj navodimo ime jer se selo podijelilo na one za i protiv javnog vodovoda. Dosad ih se na javnu mrežu priključila tek četvrtina, nekih šezdesetak kućanstava. Ostalima je na kućne adrese stiglo rješenje o obvezi priključenja na javni vodovodni sustav koje je izdao vodni redar na temelju zakonskih odredbi koje nalažu da se svi stambeni objekti moraju spojiti na javni vodovodni sustav. Predsjednik MO-a Dragutin Stojko smatra da to što se događa u Hlapičini nije priča za novine. – Još se pregovara, godišnji su, vidjet će se još hoće li Grad nešto sufinancirati... Nema vam tu bune – uvjerava nas. Ističe da je priključenje na javni vodovod zakonska obveza, a da će ovaj mjesni ostati u uporabi za zalijevanje vrtova i druge potrebe. I on i gradonačelnik Dražen Srpak zalažu se za to da se mjesni vodovod ne zatvara.

– Znate kako je kad se uvode neke promjene, uvijek ima reakcija, ali bude to prošlo. Moramo se priključiti po sili zakona, i to je tako, a ovaj mjesni vodovod će ostati kao alternativa, za zalijevanje vrtova i dvorišta. Nema neke velike bune. Ljudi su svjesni da je kad-tad moralo doći do ovoga – kaže nam Stojko. No, ne dijele svi njegovo mišljenje. Malo tko je nakon prijetnji kaznama zatražio priključak – kaže nam Mauko. Jedan od razloga protivljenja je i cijena. Sada mještani, kažu, plaćaju samo održavanje vodovoda, pet eura paušala po kućanstvu i euro po osobi mjesečno, a s priključenjem na javnu mrežu plaćat će se po potrošnji, pa će računi bili znatno veći. Osim toga, žale se, Međimurske vode najavile su od 1. rujna za cijelu županiju nove tarife vodnih usluga uz povećanje cijena od osam do 25 posto, odnosno od četiri do 13 eura mjesečno, ovisno o kategorijama vodnih usluga i količini potrošene vode. Međimurske vode održavaju više od 1125 kilometara vodoopskrbnog sustava i 685 kilometara sustava odvodnje, uz sedam postrojenja za pročišćavanje. A sve to, razvoj, košta... Nekad su mještani koristili pojedinačne izvore ili duboko kopane zdence, gdjegdje i do 80 metara dubine. No, ti zdenci često znali presušiti, pa su u nekim selima izgrađeni mali lokalni vodovodi u desetak sela. U Peklenici je lokalni vodovod pušten u pogon 1959. godine. Tamo su problemi s vodom u počeli kad je u neposrednoj blizini sela tvrtka Međimurski ugljenokopi otvorila novu rudarsku jamu, pa je došlo do snižavanja razine podzemnih voda. Izgrađen je zato 1000 metara dug lokalni vodovod, i to novcem Međimurskih ugljenokopa, ali i mještana. Oko 310 domaćinstva s tisuću stanovnika dobivalo je tada zdravu i svježu vodu tri puta dnevno, a kasnije je ugrađen hidrofor koji je vodu pumpao tijekom cijelog dana. Zbog otvaranja rudarskih jama i pada podzemnih voda sagrađen je i mjesni vodovod u Hlapičini, a potom i u Dragoslavcu i Pleškovcu, gdje mještani nisu htjeli čekati izgradnju javnog vodovoda gornjeg Međimurja, pa su 1974. godine pustili u pogon mali lokalni vodovod dug 2700 metara, s bazenom kapaciteta 27.000 litara, dok su u Svetom Urbanu i Martinuševcu vodu dobivali iz lokalnog vodovoda dugog 4,5 kilometara.

Već viđeno u Križovcu

Direktorica Međimurskih voda Sunčana Glavina održala je sastanak s predstavnicima Grada i Mjesnog odbora. Mještani su dobili rješenja s rokom od trideset dana za podnošenje zahtjeva za priključenje i 150 dana za priključenje, no Međimurske vode do kraja ove godine neće, kažu, pokretati prekršajne postupke. Pozvali su mještane da se jave i izbjegnu eventualne nepotrebne troškove koji bi nastali izbjegavanjem zakonske obveze. U Hlapičini je lani završena i aglomeracija, pa je i to selo dobilo moderni sustav odvodnje fekalnih voda. Ono što se događa u Hlapičini, prije 15 godina prolazili su mještani Križovca. I tada su Međimurske vode upozoravale da je priključenost mještana na javnu vodoopskrbu vrlo mala, a i oni koji su priključeni gotovo da ne koriste vodu iz izgrađene javne vodoopskrbe. To je Međimurskim vodama, pisalo se tada, uz manje prihode od nenaplaćenih računa stvaralo i dodatne troškove jer je trebalo odzračivati cjevovode i ispuštati velike količine nepotrošene vode.