Nasilje je ušlo u prostor javnog dijaloga, a fantomke su postale novo lice kukavičluka

Nasilje je ušlo u prostor javnog dijaloga. Nikako drukčije ne može se opisati sramota, prvo Splita, a onda i Zagreba, kojoj smo svjedočili posljednjih dana zbog srpskih kulturnih manifestacija. Kad se pojavi skupina likova s fantomkama, jasno je da nisu došli razgovarati. Došli su zastrašiti. Lica skrivaju samo zlikovci i kukavice, a privedeni Splićani i legitimirani Zagrepčani sami najbolje znaju kojoj skupini pripadaju. I ne, nema veze što su to inače dobri dečki, pa ni to što su neki od njih prije trideset godina krvarili za domovinu. Nema veze ni to što je studeni. To što su učinili jest zločin iz mržnje. Namjera određuje kvalifikaciju. Težina situacije ne može se umanjiti činjenicom da nije bilo razbijenih boca ni glava. Fizičkog nasilja možda nije bilo, ali zastrašivanje jest nasilničko ponašanje. I duboko je pogrešno zamijeniti to s legitimnim načinom izražavanja građanskog neslaganja. Nije to bio prosvjed protiv programa manifestacije kakav smo vidjeli ljetos u Benkovcu, pa ni protiv toga da se "tuđa kultura" financira iz naših džepova. Dečkima s fantomkama smeta što Dani srpske kulture uopće postoje. I to još u studenom. U studenome Hrvatska uđe u kolektivni grč. Pred očima su nam nerazriješeni Vukovar, nepreboljena Škabrnja, nestali za čijim kostima se još traga i zločinci koji nikad nisu procesuirani. Ta bol je stvarna. Povijesna je, osobna i nacionalna. Da, tri desetljeća nakon rata, među nama i dalje žive ljudi čija se tijela ukoče kad čuju srpski naglasak. Neugodan višak osjećaja koji nije imao kamo otići učinio je svoje na najgori mogući način. Ali unutarnji proces potonuća u sve dublji mrak ne može i ne smije biti opravdanje za to da nanosiš bol drugome. Taj je dio promaknuo počiniteljima. Možda zato što mržnji ne treba istina, nego meta. Navlačenjem fantomki samo su potvrdili da svjesno i namjerno čine nešto pogrešno, a i da za svoja nedjela ne planiraju odgovarati.