Prvo površno čitanje radne verzije Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, koju je pripremila radna skupina za raspravu u Vladi, još je jedan dokaz kako smo u Lijepoj našoj spremni potrošiti desetljeća i desetljeća a da ne napravimo značajnijeg pomaka u možda najznačajnijem dijelu društva, u onom dijelu koji bi cijelu zajednicu trebao učiniti kompetitivnijom na međunarodnom planu. Ako je vrhunac dosega Strategije koja će predodrediti budućnost hrvatske pameti u tome da zaključi kako privatno školstvo nije karta na koju se treba kladiti, onda je jasno da se cijela strategija temelji na tradiciji strahopoštovanja prema toj nedodirljivoj visosti – javnom sektoru, javnom dobru, javnom školstvu. Briga o konkurentnosti i kompetentnosti u usporedbi s najuspješnijim obrazovnim i znanstvenim sustavima najkonkurentnijih zemlja stavljena je u drugi plan, osim u jednom manjem dijelu međunarodne razmjene studenata.
Konkretno, već u uvodu Strategije autori su se pobrinuli da uklone “opasnost” ulaska nekog konkurentnijeg u dvorište javnog školstva: “Privatno poduzetništvo u obrazovanju i znanosti su dobrodošli, ali ne mogu biti temelj, nego samo kvalitetna nadopuna sustava.” To zvuči kao pobuna ZG taksija protiv Cammea i konkurencije koja može srušiti cijenu i unaprijediti uslugu.
Tako staromodni stav ne bi detaljnije trebalo elaborirati da u ostatku Strategije nema niza spornih detalja. Ovako bi bilo neodgovorno prešutjeti činjenicu da je nelogično ne pustiti da se cijenama i kvalitetom ravnopravno natječu javno i privatno školstvo. Pa to je elementarna, zdrava logika. Ako neka privatna škola ili fakultet za manje novca proizvedu sposobnijeg i kreativnijeg pojedinca, zašto u startu eliminirati tu mogućnost? Uime koje i čije ideologije? Uime nekog svetog prava javnih škola i davno napuštenog oblika društvenog uređenja? Nisu li danas neke od najkompetitivnijih i najboljih obrazovnih institucija u svijetu privatne? Zašto ne dopustiti da se takvo što dogodi u Hrvatskoj? Je li zaista nemoguće zamisliti situaciju u kojoj bi neka privatna ustanova preuzela neki veći zagrebački fakultet i digla ga na višu međunarodnu razinu? Zašto ne bismo uvozili studente i tako zarađivali?
Uz ova i mnoga druga izvedena pitanja u odnosu prema privatnom školstvu, postoji i niz drugih. Pojedini stručnjaci tako upozoravaju da bi umjesto racionalizacije studijskih programa u Strategiji možda bilo bolje ići na raznolikost programa. Pluralizam i tržište sami će izbrusiti kvalitetu i racionalizirati programe. Usto, mnogi ugledni poduzetnici već godinama upozoravaju da državom i njenim sustavima treba početi upravljati modelima kojim se upravlja kompanijama. Da bi se to postiglo ne treba, kao u Strategiji, ići s državnim propisivanjem, odnosno proklamacijom edukcije i učenja menadžmenta. To nekako nalikuje na naređivanje poslovnih uspjeha u Kini i nazadnijoj Koreji. Treba samo postaviti dobar regulatorni okvir, a dobri fakulteti, privatni ili javni, sami bi trebali odabrati dobar menadžment te razviti svoju strategiju upravljanja i tržišnog natjecanja u kvaliteti i borbi za studente.
Nadalje, ljudi s iskustvom tvrde da u Strategiji treba zaboraviti na naivne ideje uključivanja više ministarstava u sufinanciranje obrazovnog sustava te stavove da će se zaista dogoditi alociranje sredstava od npr. privatizacije prema školstvu. Neće. Netko tko zna kako se realiziraju proračunske stavke isto tako zna, tvrde pomalo ironično kritičari, da će ova ideja ostati – samo slovo na papiru.
Prema dostupnim informacijama, čini se da je Vlada dala Nevenu Budaku i grupi autora da se poigra nacionalnom strategijom možda najvažnijeg društvenog sustava te da se dogodilo da je jedan profesor srednjovjekovne povijesti pogledao budućnost i vidio najdalje u osamdesete godine prošlog stoljeća. Možda bi ova strategija bila konkurentna čak i u Njemačkoj. Ali ne u 2013. Možda 1973. Buduće hrvatske generacije pred zastrašujućim su demografskim izazovom. Šačica mladih na leđima će morati nositi sve teži dio starijeg dijela piramide stanovništva. Mogu li odgovoriti toj zadaći uz kriterije stare tridesetak i više godina?