Splićanka s njemačkom adresom Nataša Dragnić u žarište je hrvatske (i njemačke) javnosti došla još 2011. godine kada je objavila prvi roman “Svaki dan, svaki sat”. Roman je već i prije objavljivanja postigao tržišni uspjeh jer su mu prava za prijevod prodana u niz zemalja i tako otvorila put novom imenu njemačko-hrvatske književnosti. U međuvremenu je autorica objavila još tri romana, a njezin hrvatski izdavač Fraktura odlučio se za objavljivanje kronološki trećeg romana “Krivo je jugo” o kojem se pohvalno izrazio i legendarni hrvatski germanist svjetskog ugleda Viktor Žmegač.
Zanimljivo, isti izdavač nedavno je objavio još jedan suvremeni roman hrvatskog autora u kojem se spominje jugo, taj uznemirujući, a ponekad i opasan vjetar koji često puše po jadranskoj obali. Riječ je naravno o romanu “Južina” Nebojše Lujanovića, koji s ljubavnim romanom Nataše Dragnić, osim istoga vjetra, ima malo dodirnih točaka. Doduše, jugo je vjetar, a južina svakako ima šire značenje od imena samoga vjetra južnoga smjera koji nerijetko donosi kišu i velike valove. Roman “Krivo je jugo” autorica je smjestila na otok Brač, u poslijeratnu Hrvatsku, u mirnu i izoliranu uvalu koja se nalazi u blizini zamamnog i gotovo mitskog Bola i njegova Zlatnog rata. Tišinu i spokoj uvale, ali i neostvarenog para dvoje sredovječnih ljudi koji se simpatiziraju, pa čak i vole, ali su na čudnoj, bolesnoj distanciji, udovice Julije i ratnog veterana Tome, u hirovitom mjesecu svibnju uoči glavne sezone remeti dolazak mladih ljudi iz Njemačke koji žele uvježbati amatersku kazališnu predstavu. Do bračkog utočišta došli su zahvaljujući emotivnoj Barbari, koja im nalazi smještaj kod tete Julije, a čiji momak Stefan piše kazališne komade, pa i komad o ljubavnom trokutu koji želi postaviti nadobudni, neostvareni, frustrirani i poročni redatelj i novinar Anton.
Za svoj redateljski posao u koji je uložio cijeloga sebe Anton bira intrigantnog mladog glumca Michaela na kojeg se kao na traci lijepe seksualno gladne djevojke (a ispostavit će se – i momci), vrlo mladu ljepuškastu i seksepilnu Lisu i posesivnu i samoubilački nastrojenu Katrin koja teško izlazi na kraj s vlastitim libidom. Doduše, gotovo svi akteri ove kazališno-erotske bračke pustolovine imaju problema s libidom, bilo s njegovim viškom ili s njegovim manjkom, što ih dovodi u niz potencijalno opasnih situacija i avantura koje završavaju gotovo pa kriminalističkim zapletom i policijskom istragom, i to zbog jedne mrtve glave. Čije, to ipak treba otkriti čitatelj ovog romana koji je vrlo plastično opisao djelovanje orkanskog juga na ljudski intelekt i na ljudsko ponašanje. Da bi još dodatno užarila ionako užarenu atmosferu u kojoj su sve kombinacije otvorene, autorica je romanu pridružila dodatna tri muška lika, vjetropirastog slikara Nikolu, koji spašava Barbaru kada je otplivala predaleko od otoka na pučinu, Lisina oca Jensa, koji u bijegu od vlastite emotivne pustoši zagorčava život voljenoj kćeri ne puštajući je na miru čak ni u trenutku kada ona s društvom odlazi po malo zaslužene slobode, ali i eksplozivnog Simona, čija strastvena ljubav prema Michaelu ne poznaje granice ni mjeru.
Sve te uskomešane ljubavi i simpatije sa seksom ili bez njega, u koje se još dodatno umiješao višednevni južni vjetar koji izaziva glavobolju i somnambulizam, doista mogu završiti samo tragično. Ali pitanje je samo, ubojstvom ili samoubojstvom. Njemačka mladež koja dolazi na Brač u ovom je romanu opisana previše šablonski, a uvjerljiviji nisu ni lokalci, Julija i Tomo. Bodulski način života još je puno suroviji od ovdje opisanoga pa i nemilosrdniji prema strancima koji raspušteni od svakodnevnih uzda gube kontrolu nad vlastitim emocijama i odnosima i postaju prijeteća eksplozivna naprava. Ako je htjela napisati roman o autentičnim ljudima i njihovim ljubavnim odnosima, onda je autorica trebala još radikalizirati i radnju i likove. Romanu se doista mora priznati napetost, kao u nekom snovitom imaginarnom trileru, ali i zamjeriti plošnost epiloga, koji to i nije.