Najveća migracija bila je smišljena i organizirana

Migracija je, u najširem smislu, prostorna pokretljivost stanovništva, a u užem smislu, trajnija promjena mjesta stalnoga boravka pojedinaca ili društvenih skupina. Migracije su stalne ili privremene, objašnjava se pod pojmom „migracija" u Hrvatskoj enciklopediji.

Začeci migracija nalaze se duboko u pretpovijesti, piše dalje u Enciklopediji, a arheologija raspolaže mnogobrojnim dokazima o najstarijim migracijama, glavni pokretač kojih je bilo bježanje od loših i težnja za boljim uvjetima života, a oni su pretežito bili vezani uz geografske, osobito klimatske prilike i promjene. Masovno useljavanje europskog, a djelomično i afričkog i azijskog stanovništva u Novi svijet najveće je migracijsko pomicanje svih vremena, tvrde brojni izvori. Upravo su takve velike migracije stanovništva, koje su obilježile pojedina povijesna razdoblja nepovratno mijenjajući velika područja u društvenom i ekonomskom smislu, tema ovog feljtona.

Dalekosežne posljedice

U prvom njegovu nastavku bavimo se naseljavanjem američkog kontinenta, odnosno odljevu stanovništva iz Europe i njegovu naseljavanju ponajprije Sjeverne Amerike. Za Večernji list okolnosti i posljedice ovog velikog kretanja analiziraju dr. Dubravka Mlinarić te dr. sc. Rebeka Mesarić Žabčić, više znanstvene suradnice s Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu.

U stotinjak godina najvećeg emigrantskog odljeva, u razdoblju od napoleonskih ratova do međuratnog doba, pedesetak je milijuna Europljana sudjelovalo u velikoj "transkontinentalnoj seobi" koja je ostavila jednako duboke tragove na obje strane - na društvenu zajednicu zemalja iz kojih iseljenici odlaze i na život u zemljama u koje dolaze, ističe dr. Mesarić Žabčić i nastavlja kako se veličina iseljavanja uzdiže do važnosti posebnoga fenomena s obilježjima smišljenog i pomno organiziranog projekta s dalekosežnim posljedicama.

– Migracija Europljana preko Atlantika najveća je i ujedno najpotpunije dokumentirana migracija u ljudskoj povijesti. Nakon prvih američkih istraživača i kolonizatora – europskih naseljenika i potom nasilno dovedenih afričkih robova, nakon prvih "pionira", poduzetnika, za koje još uvijek ima dovoljno zemlje, već u 18. stoljeću dolaze useljenici novoga tipa, u bitno drukčijem položaju od prethodnika – objašnjava dr. Mesarić Žabčić s IMIN-a te dodaje kako su useljenici, barem na početku, bili dobrodošli.

– Useljenici dolaze kao najamni radnici na upravo otvoreno tržište rada. Zemlje u koje stižu prihvaćaju ih i nude im samo mogućnost preživljavanja. U zemljama iz kojih dolaze društveni su odnosi još gotovo feudalni, a Amerika već prednjači poletnim građanskim sustavom – objašnjava dr. Rebeka Mesarić Žabčić te ističe kako liberalne društvene okolnosti "obećane zemlje" spretnima i umješnima na svim područjima omogućuju uspon kakav im kod kuće još nije moguć.

– Velika su geografska otkrića Europljanima pružila ne samo nove zemlje za daljnji ekonomski rast temeljen na procesima kolonizacije već i nove teritorije za naseljavanje. Taj je dio Novoga svijeta u iduća dva stoljeća ponukao na dobrovoljno, gdjekad i prisilno iseljavanje, oko 240.000 stanovnika Europe. Kolonijalno razdoblje obilježava useljavanje uglavnom Britanaca, a vjerska, riječ je o anglosaskim protestantima, i "etnička homogenost" ključna je za utemeljenje izvorne vjersko-etničke jezgre američke nacije u nastajanju, njezina identiteta i odnosa spram svih kasnijih doseljenika – objašnjava dr. Dubravka Mlinarić te nastavlja kako su tek u 19. i 20. stoljeću kontingenti koji su sudjelovali u nastavku Velike migracije obilježeni raznovrsnošću imigracijskih skupina u etničko-vjerskom i jezičnom smislu.

Daljnjim ekonomskim razvojem Europe, urbanizacijom i stvaranjem populacijskih viškova te širenjem industrijalizacije u bivše kolonije prve polovice 19. stoljeća započinje industrijsko razdoblje migracija, navodi dr. Mlinarić.

– Samo u prvom kvartalu stoljeća više od 48 milijuna ljudi napustilo je industrijalizirane zemlje zapadne Europe i otišlo u Sjevernu i Južnu Ameriku, ponajviše u Argentinu, te u Oceaniju. Migracijskim odljevima iz "etnički nacionalnih" država oblikovani su i "dijasporski identiteti", a SAD postaju „nacija imigranata", odnosno asimilacijski model lonca za taljenje „melting pot" – interpretira dr. Mlinarić.

Veliki bijeg iz Njemačke

Veće iseljavanje kontinentalnih Europljana u SAD počinje s Nijemcima potaknutim Tridesetogodišnjim ratom i gospodarskim nedaćama, govori dr. Mesarić Žabčić. Putovati su u tom razdoblju mogli jedino preko Engleske u koju dolaze i nekoliko mjeseci čekaju prijevoz. U iščekivanju, zbog loših uvjeta života, jedni umiru, druge vraćaju u Njemačku. Preostali na kraju ipak stižu u Ameriku, ali nakon sukoba s Indijancima i tamošnjim stanovništvom, samo ih tri tisuće stiže na konačno odredište, opisuje okolnosti dolaska prvih njemačkih doseljenika na tlo Amerike.

– Konačno dobivaju i dozvolu da se nasele u predjelima države New York. No unatoč tragičnom početku, već je 1766. u engleskim kolonijama u Americi bilo oko 200.000 njemačkih useljenika. Prava masovna migracija počinje s Ircima u prvoj polovici 19. stoljeća, kaže dr. Mesarić Žabčić te nastavlja nizati podatke o tome kako se iz srednje Europe, točnije iz Austro-Ugarske, u razdoblju od 1871. do 1915. iselilo 4,383.000 ljudi. Ako se uzme u obzir cijelo stogodišnje razdoblje, od napoleonskih ratova do Prvoga svjetskog rata, broj se osobito ne povećava, ali ipak doseže ukupno pet milijuna iseljenika. Trend se bitno mijenja krajem Prvoga svjetskog rata, s ograničavanjem imigracijskih tokova zbog uvođenja restriktivnih imigracijskih zakona (1921.,1924. i 1929.), a posebno zbog Velike depresije 1929. Desetina je europskih iseljenika rodom iz srednje Europe. Nakon Velike Britanije (11,4 milijuna), Italije (9,9 milijuna) i Irske (7,3 milijuna), ovo je područje najveći izvor iseljavanja, završava dr. Rebeka Mesarić Žabčić.

>>Kršenje prava tražitelja azila državu može skupo koštati