Nadbiskup u miru, kardinal Josip, čovjek o kojem u četvrt stoljeća prisutnosti nismo doznali ništa

Kraj je kolovoza, sunčan i svijetao, kad svaka stvar u ovoj kotlini, i svaki pogled na nju, kad svaka misao i osjećaj, zadobiju onu potpunu jasnoću mira i saznanja, pa bivaš sretan što si se rodio i živiš upravo tu. Za stolom si u internom kafeu, na Bogosloviji. Došao si na ručak, kao i svakoga dana otkako je počeo rat, pozvao te je rektor Pero Sudar, kao i neke druge ljude, različitih vjera i pogleda na svijet, da ručavate skupa s profesorima i preostalim osobljem, jer je većina studenata pošla u izbjeglištvo na Brač. I sad bi išao kući, nešto si otpočeo pisati pa da ti ne pobjegne, ali ti se ne da, jer sipa iz minobacača. Udari pljusak iz vedra neba, pa onda nakratko stane. Išao bi, ali te zadržavaju: Nemoj, gdje žuriš, pa uvijek malo sjedneš! Zadržavaju te, i ti ostaješ. Zbilja, skoro svakodnevno nakon ručka ostaješ u kafeu, razgovaraš s ljudima, svakojakog svijeta tu naiđe, slušaš priče koje nikad više nećeš čuti… Ali sad bi, eto, pisao.