Na referendumu o Netanyahuu slave Arapi: Ovo su pet scenarija i dva uvjeta

Izrael je glasao, ali nije dobio pobjednika. Rekordna izlaznost, parlament bez jasne većine i arapske stranke koje bi mogle odlučiti tko će vladati otvorili su novu političku bitku. Benjamin Netanyahu bori se za opstanak, Gadi Eisenkot za preuzimanje vlasti, a zemlji prijeti još jedna duboka kriza. Izrael se nakon jučerašnjih parlamentarnih izbora. našao pred jednim od najsloženijih političkih raspleta posljednjih godina. Milijuni birača, izašli su na birališta u atmosferi dubokih društvenih podjela, ratnih posljedica, gospodarske neizvjesnosti i rastućeg nezadovoljstva političkim vodstvom. Međutim, umjesto jasnog pobjednika, izbori su otvorili pitanje koje bi moglo određivati izraelsku politiku sljedećih tjedana, možda i mjeseci: može li se nakon toliko godina Netanyahuove dominacije sastaviti vlada bez njega ili će izraelski premijer još jednom uspjeti politički preživjeti? Nakon 77 posto prebrojanih glasova, Netanyahuov blok ima 54 zastupničkih mjesta, blok okupljen oko Gadija Eisenkota 49, dok su arapske stranke raspolagale sa 17 mandata.

Za parlamentarnu većinu potrebno je najmanje 61 od ukupno 120 mjesta u Knessetu. Takav odnos snaga otvara mogućnost različitih koalicijskih kombinacija, ali nijednoj strani ne osigurava jednostavan put do vlasti. Još snažniju političku poruku od samog rasporeda mandata donosi izlaznost. Na birališta je izašlo približno 77,7 posto birača, što je najveća izlaznost od 1999. godine. Na izborima 2022., glasalo je 70,6 posto birača.

Gotovo 5,7 milijuna građana sudjelovalo je u glasovanju, čime su ovi izbori postali jedan od najupečatljivijih primjera političke mobilizacije u novijoj izraelskoj povijesti. Međutim, rekordna izlaznost nije donijela političku stabilnost. Naprotiv, pokazala je koliko je izraelsko društvo podijeljeno oko Netanyahuova vodstva, budućnosti rata i sigurnosne politike, odnosa prema Palestincima, položaja ultraortodoksnih zajednica i pitanja treba li zemlja nastaviti dosadašnjim smjerom ili otvoriti novo političko razdoblje.

Upravo zato arapske stranke dobivaju posebnu važnost. Njihovih 17 mandata, za sad, moglo bi odlučiti hoće li Netanyahu ostati na vlasti ili će Eisenkot dobiti priliku formirati novu vladu. Matematički gledano, kada bi svih 17 arapskih zastupnika podržalo blok koji trenutačno ima 49 mandata, takva bi kombinacija raspolagala sa 66 zastupnička glasa, što je dovoljno za većinu. Međutim, parlamentarna matematika i politička stvarnost dvije su različite stvari. Arapske stranke nisu jedinstven politički blok s potpuno usklađenim interesima. Postoje značajne razlike između Ra'ama, koji je ranije pokazao spremnost sudjelovati u izraelskim koalicijskim aranžmanima, i stranaka okupljenih u Zajedničkoj listi, među kojima su izraženije palestinske nacionalne i lijeve političke pozicije. Istodobno, ni Eisenkotovi potencijalni partneri nemaju jednak odnos prema uključivanju arapskih stranaka u vlast.

Posebno zanimljiv politički manevar mogao bi se odvijati oko Avigdora Libermana, bivšeg izraelskog ministra obrane i čelnika stranke Yisrael Beytenu, kojoj se pripisuje približno osam mandata. Upravo bi Libermanovi zastupnici mogli postati jedan od ključnih čimbenika u pregovorima o budućoj vladi. Netanyahu bi, u scenariju u kojem njegov blok ostane na 54  mjesta, uz svih osam Libermanovih zastupnika mogao dosegnuti 62 mandata, što bi bilo dovoljno za parlamentarnu većinu. No takav rasplet zahtijevao bi veliki politički zaokret. Liberman je posljednjih godina bio jedan od Netanyahuovih protivnika, a njegova stranka zastupa sekularne i nacionalističke pozicije koje se sukobljavaju s interesima ultraortodoksnih stranaka, tradicionalnih Netanyahuovih saveznika.

Upravo se ovdje pojavljuje jedna od najvećih proturječnosti izraelske politike. Netanyahu bi mogao pokušati okupiti desne stranke koje imaju slične sigurnosne stavove, ali duboko različite poglede na odnos države i religije. Liberman se snažno protivi posebnim povlasticama ultraortodoksnim zajednicama, osobito kada je riječ o izuzećima od služenja vojnog roka. Za stranke Shas i Ujedinjeni judaizam Tore takvo je pitanje jedno od temeljnih političkih načela. Zbog toga osam Libermanovih mandata nije jednostavno pridodati Netanyahuovu bloku. Njihova politička vrijednost proizlazi upravo iz činjenice da mogu utjecati na odnose između dvaju suprotstavljenih tabora. Pritom zasad nema potvrde da je Liberman pristao na pregovore o ulasku u Netanyahuovu vladu. Važno je pritom razlikovati Libermana od Yoava Gallanta, također bivšeg ministra obrane, koji je nekoć bio jedan od Netanyahuovih najbližih suradnika, ali je kasnije s njim ušao u ozbiljan politički sukob. U sadašnjim koalicijskim kalkulacijama posebno je važna Libermanova stranka i broj mandata kojima raspolaže, dok bi eventualno približavanje pojedinih bivših Netanyahuovih suradnika predstavljalo zaseban politički proces.

Još jedan mogući smjer Netanyahuovih pokušaja formiranja većine vodi prema Naftaliju Bennettu, bivšem premijeru koji je već jednom pokazao da je spreman sudjelovati u koaliciji čiji je zajednički cilj bio Netanyahuov odlazak s vlasti. Bennett pripada izraelskoj desnici, ali se njegov politički sukob s Netanyahuom ne temelji samo na ideološkim razlikama. Riječ je i o pitanju političkog vodstva, upravljanja državom, odnosa prema pravosuđu i odgovornosti za sigurnosne propuste koji su prethodili napadu Hamasa 7. listopada 2023. godine. Netanyahu bi mogao pokušati ponuditi širok koalicijski sporazum, pa čak i model rotacije premijerskog mandata, ali bi takva kombinacija zahtijevala ozbiljne ustupke i promjenu dosadašnjih političkih pozicija.

S druge strane, Gadi Eisenkot suočava se s vlastitim, možda još složenijim izazovom. Bivši načelnik Glavnog stožera izraelske vojske pokušava izgraditi političku alternativu koja bi okupila centar, umjerenu desnicu, lijeve stranke i, u određenom obliku, arapske zastupnike. Eisenkot je naznačio mogućnost suradnje s arapskim strankama, ali uz dva uvjeta koji predstavljaju ozbiljnu političku prepreku. To su priznanje Izraela kao židovske države i jasno označavanje Hamasa kao terorističke organizacije. Dio arapskih političkih predstavnika odbacuje takve uvjete, osobito one koji se odnose na definiranje izraelske države, jer smatraju da bi njihovo prihvaćanje moglo dovesti u pitanje zahtjeve za punom nacionalnom i građanskom ravnopravnošću palestinskih građana Izraela. U Izraelu živi 21 posto Arapa.

To otvara pitanje može li se postići politički kompromis u kojem arapske stranke ne bi formalno ušle u vladu, ali bi joj omogućile parlamentarni opstanak. Takav model nije nepoznat izraelskoj politici. Arapski zastupnici ranije su imali važnu ulogu u podržavanju pojedinih političkih procesa, dok je Ra'am 2021. postao dio vladajuće koalicije. Jedan od mogućih dogovora bio bi da arapske stranke podrže imenovanje nove vlade, a zatim o pojedinim zakonima odlučuju zasebno. Druga mogućnost bila bi formalizirana parlamentarna suradnja u zamjenu za ulaganja u arapske gradove, razvoj infrastrukture, obrazovanje, stanovanje, suzbijanje kriminala i snažnije uključivanje arapske zajednice u državne institucije. Takav bi dogovor mogao imati dalekosežne posljedice. Arapski zastupnici više ne bi bili promatrani samo kao politička manjina koja sudjeluje u parlamentarnim raspravama, nego kao važan čimbenik bez kojeg dio izraelskog političkog sustava ne može osigurati stabilnu većinu. No postoje i ozbiljni rizici. Vlada koja bi ovisila o vanjskoj potpori arapskih stranaka mogla bi se suočiti s krizom pri svakom većem sigurnosnom incidentu, vojnoj operaciji u Gazi, sukobu na Zapadnoj obali ili novom zaoštravanju odnosa s Iranom. Ono što bi jednoj strani predstavljalo pitanje nacionalne sigurnosti, drugoj bi moglo predstavljati razlog za povlačenje parlamentarne potpore.

U takvim okolnostima Eisenkot bi morao uskladiti stavove stranaka koje se ne slažu oko niza temeljnih pitanja. Njihov zajednički cilj promjene vlasti ne bi sam po sebi jamčio zajednički program upravljanja državom. Upravo zato dio arapskih političkih komentatora upozorava da je sadašnji trenutak iznimno važan za Netanyahuove protivnike. Njihov argument polazi od činjenice da rekordnu mobilizaciju birača neće biti jednostavno ponoviti, osobito ako novi politički zastoj proizvede razočaranje i smanji povjerenje u mogućnost promjene. Međutim, visoka izlaznost nije mobilizirala samo protivnike aktualne vlasti. Ona je istodobno omogućila snažno sudjelovanje Netanyahuovih pristaša. Zbog toga se rekordna mobilizacija ne može jednostavno tumačiti kao jedinstven referendum protiv premijera, iako su njegovi protivnici izbore upravo tako nastojali predstaviti. Netanyahu je nakon izbora poručio da želi formirati snažnu desnu nacionalnu vladu i odbacio mogućnost oslanjanja na arapske stranke. Eisenkot je, nasuprot tome, tvrdio da su birači izrazili želju za promjenom vlasti. Dvije političke interpretacije istih izbora tako postaju početak nove borbe za legitimitet.

U tom sukobu važnu će ulogu imati predsjednik države Isaac Herzog. Prema izraelskom političkom sustavu, predsjednik nakon službenih rezultata obavlja konzultacije sa strankama i povjerava mandat političaru za kojeg procijeni da ima mogućnost formirati vladu. Prvi mandat traje 28 dana, uz mogućnost produljenja za dodatnih 14 dana. Ako pregovori ne uspiju, mogu uslijediti novi pokušaji sastavljanja većine, a u konačnici i novi izbori. To znači da najveća pojedinačna stranka ne mora nužno dati budućeg premijera. Presudno je tko može okupiti dovoljnu parlamentarnu potporu.

Prvi mogući scenarij jest formiranje Eisenkotove vlade uz potporu arapskih stranaka. U takvom slučaju oporbeni blok morao bi pronaći model suradnje koji bi bio prihvatljiv njegovim desnim i centrističkim partnerima, ali i arapskim zastupnicima. To može uključivati manjinsku vladu, vanjsku parlamentarnu potporu ili širi koalicijski dogovor. Ključni izazov bila bi održivost takve većine nakon početnog glasovanja o povjerenju. Vlada sastavljena od stranaka koje se razlikuju u temeljnim pitanjima nacionalne sigurnosti, palestinskog pitanja i unutarnjeg uređenja države morala bi svakodnevno dokazivati sposobnost političkog kompromisa.

Drugi scenarij jest Netanyahuovo pridobivanje dijela protivničkog bloka. Libermanovih osam mandata ili Bennettova parlamentarna skupina mogli bi otvoriti put prema većini, ali bi takvi pregovori zahtijevali ozbiljne političke ustupke. Za Netanyahua bi to značilo pokušaj povezivanja stranaka koje se razlikuju po odnosu prema religiji, pravosuđu i njegovu osobnom političkom vodstvu. Za potencijalne partnere značilo bi objašnjavanje biračima zašto bi nakon kampanje protiv Netanyahua ipak podržali njegov ostanak. Upravo zato svaka moguća ponuda ministarskih položaja, promjene koalicijskog programa ili rotacije premijerskog mandata mogla bi postati važan dio pregovora.

Treći scenarij bila bi šira vlada nacionalnog jedinstva. Ona bi mogla uključivati dijelove Likuda, Eisenkotovu stranku, Bennetta i druge centrističke ili desne političke aktere. Takav aranžman mogao bi se temeljiti na zajedničkom programu institucionalne stabilizacije, sigurnosne politike i gospodarskog oporavka. Ipak, pitanje tko bi bio premijer, bi li se dogovorila rotacija te kakav bi bio odnos prema Netanyahuovim pravosudnim postupcima predstavljalo bi velike prepreke. Vlada nacionalnog jedinstva mogla bi imati široku parlamentarnu osnovu, ali njezina stabilnost ovisila bi o tome mogu li politički protivnici uspostaviti međusobno povjerenje.

Četvrti scenarij jest potpuni neuspjeh koalicijskih pregovora i raspisivanje novih izbora. Izrael je već prošao kroz razdoblje učestalih izbora od 2019. do 2022. godine, kada politički blokovi nisu uspijevali sastaviti stabilnu vladu. Ponovljeni izbori ne bi automatski riješili sadašnju podjelu, nego bi mogli dodatno produbiti nepovjerenje birača prema političkom sustavu. Posebno je važno pitanje bi li se rekordna izlaznost mogla ponoviti. Ako bi dio birača zaključio da ni snažna mobilizacija nije proizvela političku promjenu, novi izbori mogli bi se odvijati u drukčijoj atmosferi. Istodobno, nova kampanja mogla bi dodatno mobilizirati birače koji sadašnji rezultat smatraju nedovršenom političkom borbom.

Peti scenarij, koji izaziva posebno zanimanje zbog regionalne sigurnosne situacije, odnosi se na mogućnost da se politički zastoj odvija istodobno s novom vojnom krizom. Netanyahu je tijekom političke kampanje i nakon izbora naglašavao izraelska vojna postignuća i potrebu nastavka suočavanja s iranskom prijetnjom, uključujući suradnju sa Sjedinjenim Američkim Državama. U takvim okolnostima otvara se osjetljivo pitanje odnosa između sigurnosne politike i unutarnjopolitičkog opstanka vlasti. Nova eskalacija sukoba s Iranom, Hezbollahom ili Hamasom mogla bi promijeniti političku atmosferu, utjecati na pregovore i potaknuti rasprave o potrebi nacionalnog jedinstva.

Međutim, treba jasno razlikovati mogućnost da sigurnosna kriza utječe na koalicijske pregovore od tvrdnje da bi Netanyahu namjerno pokrenuo rat kako bi zadržao vlast. Za takvu tvrdnju nema potvrđenih dokaza. Nova vojna eskalacija mogla bi potaknuti suradnju pojedinih stranaka, ali i dodatno zaoštriti sukobe oko vojne strategije, civilnih žrtava, gospodarskih troškova i međunarodnih odnosa. Sigurnosna kriza ne bi automatski riješila političku blokadu, a mogla bi je i dodatno produbiti. Uz parlamentarnu neizvjesnost pojavljuje se i gospodarska dimenzija izbora. Izraelsko financijsko tržište već je tijekom listopada pokazivalo znakove zabrinutosti zbog mogućnosti dugotrajne političke blokade. U tjednu zaključenom 9. listopada indeks TA-125 izgubio je 3,6 posto, a TA-35 pao je 3,7 posto. Financijski analitičari upozoravali su da na tržišta istodobno djeluju politička neizvjesnost, kamatne stope, inflacija, poslovni rezultati i geopolitički događaji. Dugotrajni koalicijski pregovori mogli bi dodatno povećati oprez investitora, osobito ako bi se otvorila pitanja državnog proračuna, novih poreza, obrambenih izdataka i gospodarskih reformi.

Izborni zastoj može imati posljedice i za izraelski šekel, jer neizvjesnost oko buduće vlade utječe na procjene političkog i gospodarskog rizika. Međutim, jednodnevna tržišna kretanja ne mogu se automatski pripisati samo izbornim rezultatima. Izraelsko gospodarstvo tijekom proteklih godina pokazivalo je znatnu otpornost unatoč ratovima i političkim krizama, a investitori ne promatraju samo ime budućeg premijera, nego i sposobnost buduće vlade da donosi proračun, održava fiskalnu stabilnost i smanjuje sigurnosne rizike. U zemlji koja istodobno financira velike obrambene izdatke, suočava se s društvenim podjelama i nastoji održati povjerenje međunarodnih investitora, politička stabilnost ima neposrednu gospodarsku vrijednost.

No možda najvažnija posljedica ovih izbora nije povezana samo s Netanyahuom ili Eisenkotom, nego s položajem arapskih građana Izraela. Njihovi politički predstavnici sada imaju mogućnost sudjelovati u pregovorima koji bi mogli odrediti buduću vlast. To ne znači da će arapske stranke automatski postati dio vlade, ali pokazuje da se njihova parlamentarna važnost povećava u trenutku kada su tradicionalni politički blokovi gotovo izjednačeni. Istodobno, takav položaj donosi i političku odgovornost. Arapske stranke moraju odlučiti koliko su spremne na kompromise, kakve bi konkretne koristi za svoje birače mogle ostvariti i gdje se nalaze granice suradnje s političarima čije se sigurnosne i nacionalne pozicije često razlikuju od njihovih. Za Eisenkota pitanje arapske potpore postaje test sposobnosti okupljanja široke parlamentarne većine. Za Netanyahua ono predstavlja priliku da politički osporava legitimitet vlade koja bi ovisila o arapskim zastupnicima. Za izraelski politički sustav to je šire pitanje može li se puna parlamentarna uloga arapskih građana prihvatiti kao sastavni dio demokratskog odlučivanja, čak i kada su razlike među strankama duboke.

Zato će sljedeći dani biti važni ne samo zbog prebrojavanja posljednjih glasova nego i zbog prvih pregovaračkih poteza. Posebno će se pratiti ponašanje Libermana i Bennetta, spremnost Eisenkotovih partnera na suradnju s arapskim strankama, međusobni odnosi arapskih političkih predstavnika te odluka predsjednika Herzoga o tome kome će povjeriti mandat. Netanyahuov blok nema osiguranu većinu, Eisenkotova oporba mora riješiti ozbiljne političke proturječnosti, a arapske stranke mogu imati presudnu ulogu u pojedinim kombinacijama. Jednako tako, ostaje otvorena mogućnost da nijedna strana ne uspije sastaviti vladu. Izraelski izbori tako su završili bez konačnog odgovora na pitanje koje je obilježilo kampanju: tko će voditi državu nakon godina rata, političkih sukoba i društvenih podjela? Odgovor neće dati samo broj glasova osvojenih na biralištima. Dat će ga sposobnost političkih protivnika da pregovaraju, pristaju na kompromise i izgrade većinu u parlamentu koji odražava duboku podijeljenost zemlje.

U konačnici, najveći paradoks ovih izbora jest to što je gotovo osam od deset birača izašlo odlučiti o budućnosti Izraela, a politička budućnost zemlje i dalje ostaje otvorena. Netanyahu može izgubiti dio političke potpore, a ipak ostati premijer. Eisenkot može okupiti većinu protivnika aktualne vlasti, a ipak ne uspjeti sastaviti vladu. Arapske stranke mogu ostvariti izniman parlamentarni utjecaj, a ipak ostati izvan izvršne vlasti. Upravo u tom raskoraku između izborne volje i koalicijske matematike nalazi se središnja drama izraelskih izbora 2026. godine. Birači su donijeli svoju odluku, ali prava bitka tek počinje. Jer u Izraelu se ovoga puta ne odlučuje samo o tome tko će sastaviti sljedeću vladu, nego i o tome može li politički sustav iz duboke podijeljenosti pronaći put prema stabilnosti ili će zemlja ponovno ostati zarobljena između novih izbora, unutarnjih sukoba i prijetnje novog rata.

Video