Može li hrvatska državotvornost biti bilo što više od separatizma kao imperativa političke filozofije

Jednog dana, kada unuci današnjih maturanata budu pred maturom, privest ćemo kraju početak kurikularne reforme, ali i dalje ćemo se pitati jesmo li išta naučili. Ono što sada znamo jest da su floskule korporativizma preplavile obrazovanje, da se nesadržajno parolaštvo uvuklo u učionice, da djecu ne samo da ne učimo prave stvari, nego ih ne učimo učiti.

Ne učimo ih sagledavati svijet oko sebe, propitivati ga, sumnjati u njega u svakoj silom nam ponuđenoj dogmi, smijati mu se u lice i upozoravati na nelogičnosti. Upravo se trenira generacija bez volje i bez hrabrosti i ako je u našem cijelom obrazovnom sustavu nešto potpuno nedvojbeno, onda je to notornost floskule o nužnosti rasterećenja iza koje se krilo obično zatupljivanje.

Djeca zabave i površne informiranosti umjesto djece traganja i komparativnih spoznaja, to je budućnost u kojoj nema mjesta nadi. Možda je Veliki Brat to sve doista predvidio, možda sloboda jest ropstvo, možda je demokracija fingiranje, možda prava moć nikada i nije bila u rukama naroda, a možda tamo ni ne smije biti.

Veličina istine otkriva se u njezinoj jednostavnosti i tek će oportunisti od nje praviti filozofiju prilagođavajući je svojim kompromisima. A jednostavna je istina da živimo u državi koja je izgubila smisao prije nego što je uopće i pronašla razloge svog osnivanja koji bi nadilazili adolescentsku potrebu za razlikovanjem.

Može li se hrvatska državotvornost smatrati bilo čime višim od pukog separatizma kao kulminacijske točke domoljubne političke filozofije, a kroz krvnu osvetu kao krajnju točku realizacijskog potencijala milo za drago. Atmosfera permanentnog grča u sjeni lažnog svjetonazorskog konflikta oduzima pravo na spoznaju kako nož pod vratom nema ideologiju i kako krv na rukama nema katarzičan učinak.

Ispada da se od mene traži da svoje mjesto u svijetu određujem odnosom prema ubojicama, kako će me se prepoznavati tko sam kroz blagonaklonost prema točno određenim vrstama likvidacija.

Možda netko i može tek naknadno i tek u klimakteričnim godinama shvatiti da pozdravljati ljude stanovitim pozdravom jednostavno ne ide, nije pristojno u najmanju ruku, ali to ne znači da u međuvremenu nije stvorena atmosfera kvazihistorijske bontonike koja je ordinarni zločin svela na folklor.

Zato bi u reformi školstva moralo biti mjesta i za znanje i za spoznaju i za neprekinuti niz postavljanja pitanja koja će klincima svijet otkrivati u njegovoj mnogoznačnosti, istovremeno im pružajući mogućnost da u takvom svijetu svoje mjesto pronađu na sposobnosti sumnje, a ne na prinudi vjere.

Budemo li djecu tjerali da prestanu razmišljati u okviru svog materinskog jezika, budemo li tehnologiju učenja minirali učenjem tehnologije, škola za život neće biti ništa osim škole za kratkotrajan i upotrebljiv život potrošne i usko specijalizirane gomile ograničenog i strogo kontroliranog fonda znanja.

Samo takvi moći će ispunjavati naređeno im bez suvišnih pitanja, samo će takvima moment zadovoljenja ambicije moćnika biti trajni osjećaj vlastite sreće. Radit će se, dakle, o dresuri, ne o obrazovanju i odgoju. U ideologiji prinudne sreće kroz zabavu i neznanje u kojoj živimo, veselje mnogih ostvaruje se u sljepilu jednoga i, mada je sve rečeno, sve se zna i sve je kristalno jasno, odbijanje suočavanja sa svojim licem kao pravim licem problema zadivljujuće je kontinuirano.

Tko smo, tko smo bili, ali i tko se spremamo postati nije jednadžba s više nepoznanica, nego je to nepoznanica s više jednadžbi. Kako bilo, u godini navodnih izbora ponovno će se stvarati iluzije da postoji izbor, da država još uvijek može osmisliti svoje postojanje i da društvo može pokriti sve svoje bankrote.

Da smo i sami bili spremni učiti, već bismo odavno naučili da nema smisla živjeti u iščekivanju čuda kad je najveće čudo što nam se moglo dogoditi to što smo još uvijek živi. Poslije Drugog svjetskog rata ljudi su odlazili u Slavoniju u potrazi za kruhom. U vremenu mira i hrvatske samostalnosti ljudi iz Slavonije bježe u Zagreb da bi postali beskućnicima. Jesmo li mogli zamisliti luđi scenariji u ostvarivanju hrvatskog sna ili se netko tako dobro s nama zaje...

Kako god, uskoro će vas početi zasipati trećerazrednim izbornim mamcima u kojima će vam kao iz paralelnog svemira dolaziti politički ET-ovci da vam oduzmu još ono malo preostalog samopoštovanja. Ako vam može pomoći da prepoznate podvalu i prenemaganje, još je prije mnogo stoljeća Kvint Ciceron napisao deset koraka kako dobiti izbore.

Od tada se ništa nije promijenilo, a koraci su: pobrinuti se da dobiješ podršku obitelji i prijatelja, okružiti se pravim ljudima, tražiti da ti se vrate sve usluge, izgraditi široku bazu podrške, obećavati sve svima, komunikacijska vještina je ključna, ne napuštati grad, saznati slabosti protivnika i iskoristiti ih, besramno se ulagivati biračima i ljudima pružati nadu.

Pogledajte Kvintovu mudrost i pogledajte aktualne političke patricije ili senatore, kako si već vole tepati, i ne možete si ne priznati da se u proteklih desetak tisuća godina ništa nije promijenilo. Do te spoznaje možete doći čak i bez zloglasne kurikularne reforme.

Ugrađen najmanji elektrostimulator na svijetu

Video: Goran Kovacic/PIXSELL, ilustracija