Mladima sto eura za hrvatske kulturne događaje, neka im plate još sto da ne idu na srpske

To što Plenkoviću i Pupovcu prezime počinje istim slovom, možda nije slučajnost, jer su povezani kao politički blizanci, samo zrcalno. Antipodi su u nacionalnom smislu, Hrvat i Srbin; identični u tome da nisu političari po vokaciji: Plenkovićev izvorni dar je diplomacija, a Pupovac je nadareni lingvist. Veoma su inteligentni pa svoje primarne sposobnosti koriste u političkoj areni: Plenković rabi umijeće pregovaranja da bi pomirio rogove u HDZ-ovoj vreći i isplivao kao jedina pristojna srednja opcija među mnogim zavađenim frakcijama, a Pupovac se služi vještinama tumačenja i korištenja riječi. Stilovi su im različiti: prvi čovjek Vlade je ozbiljan, patetičan, posprdan, nadmen, docira; prvi čovjek srpske manjine je ironičan, podrugljiv, spor, distanciran, nije mu teško nešto odšutjeti; prvi glumi ljutnju, drugi da mu je do nečega stalo. Obojica dugo traju pa su sve osamljeniji. S desne strane su im jastrebi. Tuđman je napravio 90-ih užasno lukavu stvar: podržavao je i održavao HSP kao kontroliranu desnicu, tako da postoje, ali da mu ne postanu previše opasni. Kad bi mu izvana netko predbacio da je Republika Hrvatska ustaška – on bi pokazao na Paragu i društvo i rekao: oni su ustaše, ne mi; Plenković je taj trik pokušao izvesti sa smušenjacima iz Domovinskog pokreta, ali su se pokazali neupotrebljivima, pa sad radi kompromise s desnicom. Pupovcu su zdesna četnici, poput onog slavonskog idiota koji je na Facebooku pisao odvratne poruke o sprovodu Jean-Michela Nicoliera pa ga je sad lijepo uhitilo; no drugih Srba nema na raspolaganju jer mu oni mirni i uklopljeni ne odgovaraju, a divlji su sami otišli ili su protjerani. I Pupovcu i Plenkoviću baza se opasno suzila – među pristojnim sunarodnjacima nemaju se na koga osloniti, a galamdžijama ne znaju reći ne.