Mit ili stvarnost: Jesu li Hrvati uistinu izmislili jugoslavenstvo?

Znameniti francuski povjesničar iz prošlog stoljeća Ferdinand Braudel postavio je tezu o važnosti tzv. struktura dugog trajanja (longue durée) u proučavanju prošlosti. Time je htio skrenuti pozornost na postojanje povijesnih konstanti koje opstaju kao žilave pojave i nepromijenjeni procesi tako da traju nadživljujući različita i duga razdoblja, razne državne oblike i političke sustave.

Kroz stoljeća idući unatrag sve do antičkih vremena, na današnjem europskom jugoistoku prelamali su se utjecaji raznih civilizacija čiji nositelji bijahu različiti povijesni čimbenici. Kako se ne bi olako upalo u redukcionizam, nije na odmet spomenuti da je postojalo i mnoštvo primjera plodne suradnje i suživota, ali je određujući čimbenik ipak predstavljao sukob civilizacija. Ono što je nerijetko podcijenjeno kod suvremenih istraživača ove tematike i što često prolazi ispod njihova radara jest činjenica da je nemoguće solidno razumjeti kulturu pojedinog naroda s tih prostora bez upoznavanja njihovih vjerskih sastavnica. To ne vrijedi samo za izučavanja predmodernih razdoblja nego i za ona moderna.

O presudno važnom utjecaju religije na konstituiranje politike i kulture nekog naroda pisao je engleski povjesničar Christopher Dawson. Smatrao je da proces sekularizacije kod europskih naroda nije uspio poništiti vezu između tradicionalnih religija i modernih nacionalnih kultura.

Katolici protiv pravoslavnih

U začecima su to bili sukobi koji su izbijali između rimskih papa i carigradskih patrijarha oko pitanja crkvene jurisdikcije na jugoistoku Europe, već tamo od 4. stoljeća. Nemali jaz na tom prostoru otvarale su i sve moguće različitosti i trvenja između značajki latinske i grčke kulture. Potom je pridošao i crkveni raskol u 11. stoljeću kada je pravoslavni Istok krenuo svojim vlastitim putevima odvajajući se od katoličkog Zapada. Sasvim novu dinamiku unijela je pojava islama već od druge polovice 14. stoljeća, koji je doživio s Osmanskim Carstvom vrhunac svojega širenja u ovim područjima u 16. stoljeću.

Ratovi što su ih pokretale zapadne sile, od Venecije, Austrije i Španjolske pod vodstvom rimskih papa protiv Osmanskog Carstva obilježili su jednako i hrvatsku i europsku povijest 16. i 17. stoljeća. S padom moći i utjecaja „bolesnika na Bosporu“ u 19. st. započeli su oslobodilački pokreti pravoslavnih naroda Balkana pod pokroviteljstvom carske Rusije. U 20. stoljeću izbio je Prvi svjetski rat koji je za povod imao pitanje širenja mlade srpske države na zapad i njezinih ambicija oko stvaranja velikosrpskog carstva. Drugi svjetski rat je u velikoj mjeri osim svojega ideološkog aspekta, predstavljao i nastavak političke krize i sukoba u međunacionalnim odnosima iz međuratnog razdoblja, između hrvatskoga i srpskog naroda. Raspad Jugoslavije i propast komunizma 1990-ih ponovno su postavili u prvi plan obrazac o sukobu civilizacija. Ovaj put na crti razilaženja oko budućnosti zajedničke države su se našle katolička Hrvatska i Slovenija naspram pravoslavne Srbije.

Ovaj obrazac međunarodnih odnosa aktualizirao je harvardski profesor Samuel Huntington nakon pada Berlinskog zida, pokušavajući dati tumačenje novih svjetskih odnosa nakon prestanka Hladnog rata. Zdušno ga je prihvatio Franjo Tuđman posebno u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini kada je pokazivao zanimanje za ovoga američkog politologa, koji je stekao osobitu pozornost nakon 11. rujna 2001. godine. Nestanak Jugoslavije i rat što se potom rasplamsao u Hrvatskoj, a posebno onaj u Bosni i Hercegovini Tuđman je tumačio kao pravi primjer „sukoba civilizacija“, što je izbio na površinu odmah iza propasti grandioznog socijalističkog poretka. Ovime se Tuđman usprotivio zagovaranju multietničnosti i multikulturalizma u obliku građanske Bosne i Hercegovine, koju je podupirala demokratska administracija predsjednika Clintona, a koja ne bi poštovala njezine konstitutivne narode.

Jedina realna politika po Tuđmanu bilo je priznanje postojanja triju različitih nacionalnih, kulturnih i civilizacijskih skupina. Od tuda mora polaziti svaka bosanskohercegovačka politika koja želi biti konstruktivna, dok su ideje o uspostavi tzv. građanske Bosne posve iluzorne prema Tuđmanovim shvaćanjima bosanskohercegovačke zbilje. Ivu Pilara, Milana Šufflaya, Filipa Lukasa i čitav naraštaj iz razdoblja prije 1945. povezuje s Tuđmanom zajednička misao da je jugoslavenska država neodrživa jer je ona izložena neizbježnim sukobima i previranjima civilizacija i kultura unutar sebe same. Tuđman je i prije nego se počeo oduševljavati Huntingtonom, već preuzimao slične koncepcije od Pilara, Šufflaya i Lukasa čitajući njihove tekstove u vrijeme svojega disidentstva. Povijest je dala za pravo Pilaru i njegovoj neprolaznoj knjizi „Južnoslavensko pitanje“ koja je i danas nezaobilazna literatura za jugoslavenologe i balkanologe. Premda se Pilara osporavalo i osporava, a za vrijeme druge Jugoslavije ga se i zabranjivalo, teško mu se može oduzeti prvenstvo da je daleko prije Huntingtona naznačio Balkan kao poprište sukoba civilizacija i upozorio na sve opasnosti jugoslavenskog projekta, koji te sukobe neće kako se naivno vjerovalo neutralizirati, nego će ih još dodatno zaoštriti, što se poslije i obistinilo.

Pilar je ne samo proučavao „jug Monarhije“ nego i živio dulje vrijeme u Bosni i Hercegovini, u toj „maloj Jugoslaviji“ kako joj se poslije tepalo, što je čini se kasnije bilo presudno za njegov raskid s mladenačkim jugoslavenstvom. Isto tako anticipirao je Engleza Dawsona kada je u raščlambi hrvatskog i srpskog pitanja poklonio znatan dio prostora religioznoj materiji katoličanstva i pravoslavlja.

Ustaška revolucija triju vjera

Izuzetak u tom dugom povijesnom hodu sukoba civilizacija čini turbulentno 20. stoljeće. Ono je unijelo sa svojim pokušajima ostvarenja modernističkih projekata sasvim novi moment u povijesna zbivanja na ovim područjima. Modernizam je zapravo nudio idealiziranu sliku budućnosti koja će zauvijek prekinuti sa „sukobom civilizacija“ na europskom jugoistoku i donijeti „vječni mir“ na tom povijesnom klizištu obilježenom vjekovnim previranjima. Takva modernistička nastojanja težila su u svojim promicanjima bolje i svjetlije budućnosti potisnuti ili doslovno izbrisati stoljetne civilizacijske različitosti ovih prostora ponudivši zauzvrat utopijske optimizme u obliku ostvarenja jedinstvene jugoslavenske države i nacije s jedne strane te komunističkog besklasnog društva s druge strane. Ništa manje utopijski nije djelovala ni ustaška ideologija koja je inzistirala u svojoj nacionalnoj revoluciji da se Hrvati odrede kao narod triju vjera koji pripada različitim civilizacijskim krugovima, katoličanstvu, pravoslavlju i islamu.

Jugoslavenski nacionalizam imao je zadaću premostiti te civilizacijske razlike i sukobe u duhu progresivnih ideja o savršenoj i prosvijetljenoj budućnosti. Jugoslavenska ideja je obilježila hrvatsku povijest 20. st. kao nijedna druga. Tako je ista ideja dominirala političkim i kulturnim životom hrvatskog naroda, počevši već od prvih godina toga stoljeća do konca istoga kada se druga jugoslavenska država raspala u krvi i plamenu. Upravo se u zoru 20. stoljeća preobrazio stariji kulturni mit o zajedničkom podrijetlu Južnih Slavena u političku ideologiju koja je krenula u pravcu stvaranja jugoslavenske države. „Jugoslavenstvujuća“ hrvatska inteligencija odlučila se na pothvat odbacivanja srednjovjekovnih tradicija koje su bile sadržane u hrvatskom državnom pravu. Takvo gibanje imalo je za posljedicu izbijanje političke revolucije 1918. koja nije označila samo slom Austro-Ugarske nego s njom i drevne hrvatske autonomije.

Oba su događaja pripravila dobro popločane putove za izgradnju jugoslavenske države. Krleža je tražio u ideji jugoslavenstva afirmiranje svijeta od Trsta do Soluna na sceni svjetske povijesti. Ona je prema njegovim nahođenjima trebala donijeti konačnu emancipaciju od podređenosti nekadašnjim simbolima hegemonije sa središtima u Beču, Veneciji i Istanbulu. Krležino jugoslavenstvo se u svojim idealističkim konstrukcijama cijelo sastojalo u tome da se od ovoga toliko različitog svijeta koji je dugo stajao u podređenom položaju konačno stvori povijesni subjekt.

Kulturna ideja jugoslavenstva i dalje je živa i prisutna, naravno ne onako otvoreno i razgovijetno budući da se jugoslavenski nacionalizam duboko kompromitirao izgubivši sve svoje moralne snage, ali je ona svakako skrivena pod plaštem recikliranih mišljenja i ideja te različitih društvenih inicijativa u današnjici. Nedavni pokušaji kroz Sarajevsku deklaraciju o zajedničkom jeziku iz 2017. i ovogodišnja Beogradska deklaracija o povijestima „naših društava“ kako njezini sastavljači naglašavaju, prilozi su nastojanju obnovi te i takve ideje. Jugoslavenstvo je nastalo prije svega kao elitistički, a ne kao narodni projekt. I to projekt onih elita koje su prigrlile modernističku utopiju da se na bazi krvi i jezika može organizirati jedna zajednica koja nije imala nikakvih zajedničkih povijesnih i kulturnih dodirnih točaka.

Pri čemu nikada ne treba gubiti iz vida da su izvanjske silnice (Italija, Njemačka, Mađarska, Bugarska) također odigrali važnu ulogu u rastu i bujanju jugoslavenskog nacionalizma u 20. stoljeću. Indikativan je fenomen da su pojedini pripadnici hrvatskih elita stalno bili spremni podmetnuti leđa i pokušavali spašavati jugoslavensku stvar. Počevši od Ante Trumbića, jednog od „očeva utemeljitelja Jugoslavije“, zatim Vladka Mačeka 1939., preko Josipa Broza Tita i Ivana Šubašića na kraju Drugog svjetskog rata, pa sve do Ante Markovića i Stipe Šuvara, koji su posljednji išli spašavati posrnuli jugoslavenski projekt u suton avnojske Jugoslavije.

Vjerojatno je to zbog toga što su ipak Hrvati, kada se sve skupa uzme i izmislili jugoslavenstvo. Povijesni je paradoks da su Hrvati jednakom gorljivošću i stvarali i rušili dvije Jugoslavije, i da se ključ rješenja jugoslavenskog pitanja nalazio u hrvatskom političkom biću.

Utopije 20. stoljeća

Trebalo bi svakako unijeti razliku između tradicionalnog (jugo) slavizma i revolucionarnog jugoslavizma 20. stoljeća. Naime, jugoslavenska povijesna znanost i uopće kulturni obrazac u obje jugoslavenske države, stalno su naglašavali tezu kontinuiteta kako bi dali što jači i dublji povijesni legitimitet modernom jugoslavenstvu u 20. stoljeću. U čemu je razlika između tradicionalnog i revolucionarnog jugoslavizma 20. stoljeća?

Tradicionalni je nastao iz vjerskih nastojanja o crkvenoj uniji katolika i pravoslavaca najvećim svojim dijelom, dok je revolucionarni zapravo bio jedan oblik „laičkog ekumenizma“ kako se izrazio Slobodan Prosperov Novak u svojoj povijesti hrvatske književnosti. Sve u svemu, između tradicionalnog slavizma kojeg možemo pronaći u prošlosti počevši od humanističkog i renesansnog slavizma Pribojevića i Orbinija preko Križanićeva panslavizma i Strossmayerova austroslavizma postoji duboki jaz s modernim revolucionarnim jugoslavenstvom građanskog i komunističkog tipa koje su simbolizirali Aleksandar i Tito.

Liberalno je jugoslavenstvo ustrajalo sa svojim negacionizmom povijesnih tradicija triju konstituiranih naroda koji su se afirmirali još u 19. stoljeću (Hrvati, Slovenci, Srbi) na tome da se radi o jednom narodu koji mora imati jedinstvenu državu. S druge strane komunističko jugoslavenstvo je doduše uvažilo nacionalno pitanje i priznalo jugoslavenske narode, ali tek kao sredstvo do uspona na vlast u svom probitačnom revolucionarnom makjavelizmu. Osim toga držali su se i marksističke dogme o neizbježnom nestanku svih civilizacijskih, kulturnih i nacionalnih razlika kada nastupi besklasno društvo u kojem bi trebala carevati apsolutna sloboda, jednakost i bratstvo. S tim u vezi i građansko jugoslavenstvo koje se etabliralo u monarhističkoj Jugoslaviji i komunističko jugoslavenstvo bili su neprijateljski raspoloženi osobito prema vjeri, ali i uopće prema prošlosti i svakoj tradiciji. Prema njihovim misaonim stajalištima upravo su oni predstavljali glavnu branu konsolidaciji jugoslavenske države i uspostavi socijalističkog egalitarizma.

Posebno je danas u Hrvatskoj važno skrenuti pozornost na to kako nam je takvo modernističko 20. stoljeća sa svim svojim utopijama pomutilo svijest o tome da se Hrvatska nalazi na granici svjetova i na raskrižju civilizacija. Današnja granica Europske unije koja kako izgleda neće tako skoro biti pomaknuta prema istoku, ponovno kao da vraća tu staru svijest prisutnu stolje ćima u hrvatski javni život i političku kulturu. Da se Hrvatska nalazi na granici svjetova i civilizacija potvrđuje i njezin povijesni identitet o čemu svjedoče i njezini najupečatljiviji simboli kao što je šahirani grb, simbol crveno-bijeloga bedema koji ilustrira ranonovovjekovni pojam „predziđe kršćanstva“ Antemurale Christianitatis kako potvrđuju najnovija heraldička istraživanja Stjepana Ćosića i Mate Božića.