Milan Bandić - Zagrebački kralj Mida

Nakon dugotrajnih prepirki treba li uopće Zagrebu spomenik dr. Franje Tuđmana, i poslije kakva-takva suglasja da treba te "javne rasprave" o tome gdje bi ga trebalo podići, Poglavarstvo je odlučilo spomenik smjestiti na livadu iza tzv. Rudolfovih vojarni. Tako bi, unatoč obećanjima gradonačelnika Milana Bandića da dr. Tuđman treba dobiti jedan od najljepših trgova, on dobio livadu na kojoj su kvartovski "peseki" godinama "obavljali svoje potrebe"!

Službeno je tako "odlučila struka". Ali mnogi kažu da je tako neslužbeno odlučio Bandić. I tko će ih moći uvjeriti da nije tako? Možda jedino Bandić, koji ima sposobnost malobrojnih da ono što govori, usprkos svemu, pa i činjenicama, djeluje uvjerljivo, gotovo jednako prirodno kao što kiša pada, kao što trava raste. Od političara tu sposobnost ima još samo predsjednik Mesić. Zato je sasvim moguće da će Bandić i odabir ispišane livade za Tuđmanov trg proglasiti najboljim mogućim izborom, i mnoge uvjeriti u to.

 Tu Bandićevu urođenu osobinu mnogi i u njegovoj stranci posprdno zovu populizmom, držeći to valjda razdjelnicom između njega i svoga tobožnjeg elitizma. Dojam je da bi se najzagriženiji antibandićevci odrekli i vlasti u Zagrebu ako bi to bio i Bandićev politički kraj. Bandićeva je pak prednost što je on zapravo sam svoja stranka. S viškom energije i s urođenom promućurnosti njega ni debela purgerska predrasuda "kaj ti Hercegovci" ni stigma "komunjare" nisu zaustavile da postane "pravim Zagrepčancem", odnosno najuspješnijim zg-gradonačelnikom u njegovoj povijesti.

Došavši u Zagreb prije trideset godina s jednim pohabanim cipelama i jednim iznošenim trapericama, Bandić je dogurao do možda najmoćnijeg čovjeka u Hrvatskoj. Već je dugo svojevrsna varijanta mitskoga kraja Mide koji je sve čega bi se dotaknuo pretvorio u zlato. Ali prije petnaestak godina, nakon rasula Saveza komunista, on, nekadašnji "stručno-politički radnik" s Peščenice, prijatelj mu Spajić, profesor Tomac i dobrodušna gospođa tajnica valjda su bili jedini zagrebački reformisti koji su svraćali u SDP-ove prostorije u Marićevu prolazu.

Kao i mnoštvo Hercegovaca dojučerašnjih partijaša, i Bandić je mogao ući u HDZ. Vjerojatno se nije pokajao. Ubrzo je postao ZG No. 1., postupno se pretvarajući u najomiljenijeg zagrebačkog Hercegovca, u neku vrstu mitskog Mide. Bandić nije Mida, sve što radi on ne pozlati, ali ima nad tim mitskim kraljem čak i jednu prednost: sposobnost da druge uvjeri da je, što god uradio, to i pozlatio. Bandić urođenim instinktom "narodnog čovjeka" zna kako ugoditi i zagrebačkoj kumici i kako "ljudikati" s akademikom zemljakom.

U njegovoj običnosti mnogi prepoznaju svoje osobine. Zato na njegov politički uspon gotovo nikakva traga nije ostavila ni epizoda kad je i sebi i autu dao malo više gasa i naglo završio svoj noćni sljemenski reli. Sve je popraćeno samo lakonskim pučkim rezonom: "Pa svi mi ponekad popijemo." Nije mu zamjerena ni vikendica građena bez potpunih papira, ni "razvod braka" s nakanom, a na koncu ni "bratov stan". Uspije li od jedne zapuštene zagrebačke livade učiniti novi i prepoznatljiv zagrebački trg sa spomenikom dr. Franje Tuđmana, vjerojatno će mu malo tko išta zamjeriti.