U Hrvatskoj postoje stvarne i lažne zvijezde. Među stvarne zvijezde svakako spada skladatelj i pijanist Matej Meštrović koji je 14. kolovoza na tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku održao više nego zanimljiv koncert s Južnočeškom filharmonijom i dirigentom Miranom Vaupotićem koji će ponoviti i na Brijunima u sklopu tamošnjeg Ulysses festivala.
Iako je šibenske večeri uoči Velike Gospe na tvrđavi sv. Mihovila, impresivno obnovljenoj, puhala snažna bura, to nije obeshrabrilo ni publiku ni umjetnike. Dapače. Sjeverni vjetar dizao je note (a zamalo i pultove) “svirajući” neke svoje melodije, i to vrlo glasno, miješajući se tako u pripremljeni glazbeni program stvarajući nestvarnu atmosferu koja je, umjesto da smanji, samo pojačala dojam koncerta. A dojam je da je Matej Meštrović publici pružio zanimljiv ljetni koncert uz pomoć odličnog češkog orkestra i spretnog dirigenta.
Ono što je bilo ipak pomalo tužno, bila je činjenica da je blagoglagoljivi Meštrović publici rekao da je zahvalan Južnočeškoj filharmoniji i šibenskim organizatorima što je i hrvatska publika imala priliku čuti barem jedan stavak njegove energične Dunavske rapsodije koju je lani praizveo ni manje ni više nego u newyorškom Carnegie Hallu koji je bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Hrvatska ima brojne ljetne festivale, ali i, barem što se Zagreba tiče, odličnu redovitu koncertnu sezonu.
Pomalo je čudno da se festivalski i koncertni organizatori više ne potrude oko Mateja Meštrovića i njegova iznimnog skladateljskog opusa. Uostalom, riječ je o umjetniku koji je i u Šibeniku na tvrđavi sv. Mihovila izveo tri svoje obrade popularnih djela klasične glazbe za novu generaciju, kako bi klasičnoj glazbi priskrbio novu publiku koja je manje uštogljena i ukočena od one uobičajene. Naravno, neka bude klasičnih izvedbi i klasične publike, ali posjetitelje koncertnih dvorana treba pomlađivati, i to što prije i što energičnije, a u tome od velike pomoći može biti baš skladateljska i pijanistička energija Mateja Meštrovića koji se na sceni doima kao reinkarnacija Pinka Panthera, i to ne samo zbog ružičastog fraka Dženise Medvedec i izvođenja poznate glazbe iz omiljenog crtića, nego i zbog iznimne srčanosti, duhovitosti i dobronamjernosti koju Matej odašilje s pozornice.
On je jedan u nizu odlično obrazovanih glazbenika koji ima i karizmu i kreaciju, ali mu treba još više podrške, i to ne u medijima, jer toga u njegovu slučaju ne nedostaje, nego u onim često zatvorenim i namrgođenim akademskim krugovima koji dijele državne i strukovne nagrade i stvaraju poredak umjetnika na umjetničkoj hijerarhijskoj ljestvici.
E pa na toj ljestvici trebaju naći i zasluženo mjesto za talentiranog Meštrovića, koji upravo sklada glazbu za premijeru “Gospode Glembajevih” u Gavelli, a vjerojatno ima kajdanke (ili tablete, sasvim svejedno) pune ispisanih nota i glavu punu ideja. Država poput Hrvatske u kojoj glazbeni odgoj u školstvu muku muči sa satnicom pa nam nacija prirodno pati od lošeg glazbenog ukusa (zajedno s cjelokupnim državnim vrhom) trebala bi puno više pažnje posvećivati individualcima Meštrovićeva ranga jer nam inače prijeti turobna i nekulturna budućnost, ali i život bez smijeha, iskričavosti i vedrine.