Maksimirski natječaj je neregularan – Zagreb mora dobiti nogometnu arenu

Divić-grad! Tako su drevni Hrvati nazivali rimski amfiteatar u Puli. U pučkoj uobrazilji nije baš bilo lako objasniti velebno zdanje bez krova, pa se naravno pojavilo jedino moguće logično objašnjenje iz okrilja narodne mudrosti – taj "grad" nikad nije dovršen! Uz malo mašte dugih večeri uz ognjišta i eto nam se u priči ukazaše vile s Učke, koje su prema predaji tijekom jedne jedine magične noći nosile kamenje iz cijele Istre kako bi prije prvih pijetlova sagradile čudesno zdanje. No, pijetlovi ih prevariše, vile se prije obavljena posla razbježaše da ih ljudi ne vide, nakon što je magični pješčani sat nepovratno iscurio po cijeloj Istri osta razbacano golemo kamenje, a u pulskom zaljevu ovalno kameno čudo – zauvijek bez krova. Ima tu i trunka istine. Čime je Pula, a time danas i Hrvatska, zaslužila takvo zdanje? Mramorni cipus možemo posaditi jednoj stvarnoj istarskoj vili – fatalnoj ljepotici Antoniji Cenidi, koja je postala ljubavnica cara Vespazijana. Tko zna koliko je krvi gladijatora i zarobljenih barbara njoj u čast upio pijesak pulske arene! Kruha i igara! Građani Pule uživali su kao i građani Rima u Koloseju – imali su čak i pomični krov – između četiri kule mogla se raširiti platnena tenda koja ih je štitila od kiše i sunca.