Prije tri godine Maja Draženović preselila se sa suprugom i dvoje djece iz Zagreba u Gospić. Iako je rođena u Splitu, za Gospić je vezana od djetinjstva – njezin je otac iz Gospića, a ondje je provodila praznike, gdje je upoznala i svog kasnijeg supruga. Nakon dvadesetak godina života u Zagrebu, obitelj je odlučila potražiti mirniji kraj koji će omogućiti bolju kvalitetu života za njezinu obitelj i rješenje stambenog pitanja. Gospić im je, kaže, na papiru nudio mnogo više prednosti nego nedostataka.
„Zagreb je postao naporan, a isto tako smo bliže obitelji. Njegovi su roditelji tu, stari i bolesni, u Gospiću, moji u Kaštelima, tako da je to bio jedan od razloga. I stambeno pitanje, koje nam je bilo postalo nemoguće riješiti u Zagrebu, u Gospiću smo relativno uspješno riješili. Još uvijek rješavamo i gradimo kuću, tako da je niz je razloga, ima i pluseva i minusa, ali puno više pluseva je bilo na papiru za selidbu u Gospić. Između ostalog, mi volimo boraviti vani, u prirodi, i očekivali smo da će nas dočekati idila. I bilo je tako do prošle godine. Taman negdje prošle godine, u drugom mjesecu, odjeknula je ova vijest o potencijalnoj ekološkoj katastrofi“, priča nam Maja Draženović, koju pitamo kako je reagirala na loše vijesti. „Kad smo čuli za tu vijest, bio je šok. Šok i nevjerica. Pitaš se: je li moguće? Ne možeš vjerovati da je netko zbilja to napravio“, govori Draženović.
Nakon početnog šoka, počela je, kaže, istraživati, zvati ljude, čitati i tražiti informacije. „I onda kužiš da, da, je zbilja netko, a ne netko, nego jedna velika organizacija, organizirana skupina ljudi, dovela neurotoksičan, kancerogeni otpad, opasan po krvožilni sustav, opasan za zarazne i autoimune bolesti, otpad koji izaziva neplodnost, koji izaziva malformacije plodova. Da je tolike količine otpada tu dovezao, to naprosto ne možeš vjerovati. A onda, mislim, tu se u medijima spominje 37 tisuća tona kod silosa. To je onaj PPK Velebit, ali tu je još i odlagalište Rakitovac, koje se ne spominje u medijima, u analizama. Sad je u zadnjem objavljenom USKOK-ovu nalazu spomenut i Rakitovac.
I onako, kad shvatiš da je zbilja to, da nije to science fiction, da nije to netko izmislio, onda se tu miješaju razni osjećaji: frustracija, bijes, strah, zabrinutost, pa se pitaš smijem li ja piti vodu“, govori nam naša sugovornica i pita se: „Meni nije jasno da gradske i županijske vlasti nisu organizirale radne skupine koje bi nadgledale stručnjake. Znači, prvo što trebaš napraviti kad se takva informacija pojavi jest organizirati radne skupine sastavljene od stručnjaka koji bi monitorirali, analizirali i informirali javnost.
Kod nas je to izostalo. Mi cijelo vrijeme smo bez informacija i onda normalno da se osjeti strah i zabrinutost. Ne znaš smiješ li djeci dati piti vodu. Neki kupuju vodu, neki ne kupuju, neki kažu dobra je, neki nije dobro.“ Na pitanje koju ona vodu pije, spremno odgovara: „Ja uzmem sa špine zato što pratim analize. Prvo, naše vodocrpilište je točka uzvodno od ove točke zagađenja i ja vjerujem tim analizama i vjerujem da teško da su opasne tvari dospjele u našu vodu. S druge strane, kad kupujem vodu u plastičnim bocama koja je skladištena i Bog te pitaj kako, na suncu, kako mi garantira da ona nije puna mikroplastike?
Što se tiče vode, mislim da smo mi do prvih kiša u relativno dobroj poziciji. Ljudi koji su nizvodno, Otočac, Senj, Rab, dio Paga, za njih ja mislim da su u puno većoj opasnosti nego tu u Gospiću jer su nizvodno i dobivaju vodu. Njihova vodocrpilišta su iz rijeke Like i Gacke, koja je nizvodno od ovog onečišćenja. Znači, sve onečišćenje koje je prodrlo u podzemne vode putuje prema tim rijekama koje crpe vodu i idu u vodoopskrbni sustav za sve te gradove – Otočac, Rab, Senj i dio Paga.“
Nakon uvjeravanja prema zabrinutim ljudima da su voda i tlo u redu stiže nalaz u kojem vidimo da je mikroplastika u vodi kraj silosa Maja nam odgovara: pa naravno da me je strah. Još vjerujem do prvih kiša da je voda za piće uredna. Što će biti kasnije, ne znam., odgovara. Naša sugovornica se kritički osvrće i na rad Vlade i ponašanje premijera u cijeloj ovoj priči. „Pa naravno da su ljudi u pravu. Možda premijer histerizira, pa on to projicira na narod. Možda ne. Meni se prvo činilo da on uopće nije upoznat s materijom, da nije upoznat s razmjerima te katastrofe. Ali što je najtragičnije od svega, nitko još uvijek ne zna. Znači, mi još uvijek ne znamo što je zakopano. Mi još uvijek ne znamo. To je silos PPK Velebit, Rakitovac nitko ne spominje. Ne znamo koliko je toksičnog otpada tamo i kojeg je sastava taj toksični otpad. Samim time što ti ne znaš, a ti ne možeš biti siguran niti da je opasno niti da nije. Ali prvi korak je ono što moraš napraviti – analizirati da bi nešto saznao i onda samim time ili umirio građane ili, ako ne možeš umiriti, onda moraš uputiti što da rade“.
Ova žena kao i svi drugi u ovom ponosnom kraju koji je mnogima metalna periferija, a udaljen je od Zagreba manje od dva sata nastavlja živjeti u svom gradu sa obitelji. Nema puno očekivanja od države kada je pitam vjeruje li da će netko odgovarati za grozotu koju je učinio Lici i njezin stanovnicima. „Ne znam ima li pravde i poštenja u Hrvatskoj, s upitnikom.Ne znam. Sumnjam“. Ono što zna kaže da je sigurna da inicijativa Gospić naš dom neće odustati i da će se borba za čisti i zdravi okoliš nastaviti. Uostalom narod je na prosvjedu od prije nekoliko dana pokazao što misli i očekuje.
A ja se pitam je li moguće da postoje ljudi koji vjeruju da postoji čist okoliš, hahah. Zar mislite da je prije ovdje bila zemlja čudesa s kućama od čokolade i prozorima od marmelade? Što mislite gdje su završile puste stotine milijuna tona najgoreg mogućeg industrijskog otpada iz socijalističkih tvornica u Jugoslaviji? Samo u Lici su bila 32 objekta JNA. Gdje je JNA zbrinjavala svoj otpad, pusta otpadna ulja, maziva, neupotrebljivo strjeljivo, otpisano oružje? Gdje je završavao otpad iz metalne industrije Marko Orešković? Iz Cosmoshemie Otočac? Nitko nije imao nikakav pročistač otpadnih voda, i nije postojalo niti jedno odlagalište opasnog otpada. Ljudi, saberite se s budalaštinama.