Bali je jedno od onih mjesta za koje čovjek ima osjećaj da ih već poznaje prije nego što ih je ikada posjetio. Toliko je prisutan na društvenim mrežama da je gotovo nemoguće otići tamo bez ikakvih predodžbi i očekivanja. Često ga se opisuje kao raj na zemlji – poznat po tropskim plažama, rižinim poljima, luksuznim vilama, hramovima i beskonačnim bazenima – i svi znamo na kojim se mjestima fotografiraju svi influenceri. A onda doletiš i izađeš iz aviona, i prvo se susretneš s tropskom vrućinom. Samo je 30 stupnjeva, no ova sparina drugačija je od one na koju sam navikla u Europi (koja se ovo ljeto kuhala na 40+). Nakon toga dolazi sve ostalo – ljudi koji nude prijevoz, automobili, skuteri, buka i osjećaj da se sve događa istovremeno. Na izlazu iz aerodroma već sam primijetila ono što će mi tijekom sljedeća dva tjedna postati jedno od najpoznatijih obilježja otoka – promet. Ali promet nije bio jedina stvar. Čak ni ono što bi na Google Mapsu izgledalo kao malo selo nije izgledalo kao selo koje poznajem iz Hrvatske. Nema naših kuća, dvorišta, cesta i poznatog rasporeda prostora. Sve je zeleno, tropsko, gusto, isprepleteno palmama, trgovinama, kućama, hramovima, skuterima i ljudima.
Gotovo odmah sam, hodajući ulicom, počela primjećivati male košarice na podu. Već sam ih ranije viđala na TikToku pa nisam bila potpuno iznenađena, ali drugo ih je vidjeti posvuda svaki dan – ispred kuća, trgovina, restorana, hotela, na nogostupima, čak i na samoj cesti. Riječ je o canang sariju, tradicionalnim dnevnim prinosima balijskih hindusa. Male košarice izrađene su od prirodnih materijala, najčešće palminog lišća, a u njih se stavljaju cvijeće, riža i drugi simbolični prilozi, često uz mirisni štapić. One predstavljaju svakodnevni izraz zahvalnosti i pobožnosti. Mene je više od samog izgleda fascinirala činjenica da je religija toliko fizički prisutna u svakodnevnom životu. Nije rezervirana samo za odlazak u hram ili poseban blagdan. Ona je na podu ispred dućana, na ulazu u restoran, ispred nečije kuće, i dio je svakodnevne rutine. I tada sam počela shvaćati da Bali ne možeš gledati samo kao turističku destinaciju. Ispod svega što je napravljeno za posjetitelje postoji društvo s vlastitim običajima, vjerovanjima i ritmom života.
Ako bih morala opisati Bali jednom riječju nakon prvih nekoliko dana, promet bi vjerojatno bio vrlo visoko na listi. Skuteri su posvuda. I ne samo u smislu da ih ima puno – a ima. Toliko su normalan dio svakodnevice da sam vrlo brzo počela shvaćati da na Baliju skuter može biti ono što je automobil u mnogim europskim gradovima, samo puno praktičniji. Prijateljica Indonežanka i ja vozile smo se tim taksi prijevozom svakodnevno, i to više puta. Za relativno kratke vožnje cijene su bile toliko niske da mi je bilo teško uspoređivati ih s onim europskim. U nekim slučajevima bi nas jedva vožnja stajala oko šezdesetak centi do euro, ovisno o ruti i gužvi. A vrijeme na karti gotovo nikada nije bilo vrijeme u stvarnosti. Trideset minuta može postati sat vremena. Vožnja autom može trajati puno duže zbog gužve, dok se skuter provuče između automobila i nastavi dalje.
Nakon nekoliko dana počela sam čak uživati u tome. To mi je jedna od najvećih kontradikcija cijelog putovanja. Bali me prometom plašio, a vožnju skuterom sam obožavala. Vjetar u kosi, tropski zrak, palme, kuće, životinje – najbolji način za doživjeti Bali. Naravno, bilo je i trenutaka kada mi nije bilo nimalo zabavno. Na jednoj ruti vozači su nas na otvorenoj cesti vozili toliko brzo da sam u jednom trenutku pomislila "završit ćemo u nekom kanalu". Ali lokalni vozači su mi, začudo, ulijevali povjerenje. Bili su brzi i samouvjereni, ali činilo mi se da jako dobro poznaju taj promet. Veći problem činili su mi se turisti koji prvi put sjednu na skuter i pokušavaju se snaći u prometu u kojem vrijede potpuno drugačija pravila od onih koja poznaju. Bali vozi lijevom stranom, ceste su često uske, a nogostupi na mnogim mjestima praktički ne postoje. Razmaci između vozila su minimalni. A onda vidiš i prizore koje u Hrvatskoj gotovo sigurno ne bi očekivao: cijela obitelji na jednom skuteru, majke s djecom, troje ljudi na jednom skuteru, djecu koja se sama voze i ljude koji prevoze predmete nekoliko puta veće od samog vozila.
Još jedan od trenutaka kada mi je vožnja prestala biti simpatično kaotična dogodio se na putu iz Ubuda gdje smo unajmile privatnog vozača za cijeli dan. Takva stvar na Baliju nije ništa neobično. Za manje od 50 eura, uključujući gorivo, imao je praktički cijeli dan za nas – vozio nas je iz Canggua u kojem smo boravile, prema Ubudu, čekao, obilazio s nama lokacije i usput znao preporučiti gdje stati. Naš vozač bio je otprilike naših godina, pa se sve brzo pretvorilo u druženje, a ne samo klasičan odnos turista i vozača. Na povratku prema Cangguu već se smračivalo. U brdovitom dijelu Ubuda cesta je bila uža, puna zavoja i na nekim mjestima djelovala prilično opasno. Automobili i skuteri iz suprotnog smjera prolazili su brzo i često bi nas natjerali da se pomaknemo prema rubu. Moja prijateljica pogledala je vožnju i rekla: "Ovo je stvarno opasno". Njoj je taj prizor vjerojatno izgledao još ekstremnije nego meni. Većinu života provela je u Jakarti, ogromnom i gusto naseljenom gradu, pa je navikla na gradski promet, gužve i potpuno drugačiji tip cesta. Meni s druge strane, vožnja po uskim i zavojitim cestama nije bila toliko neobična. Odrasla sam u Zagorju gdje su brda, zavoji i uske lokalne ceste dio svakodnevice. Naravno, cesta kojom smo se tada vozili bila je nešto sasvim drugo, pogotovo zbog prometa i načina na koji su vozila prolazila.
Naš vozač, međutim, nije djelovao ni najmanje zabrinuto. Vozio je potpuno nonšalantno, kao da mu je takva cesta najnormalnija stvar na svijetu i pritom je očito imao jako dobre vozačke vještine. Na njezinu opasku samo je dodao: "Nije samo opasna. Smrtonosna je". Izgovorio je to toliko ležerno da smo se samo pogledale. Ona se u međuvremenu čvrsto držala za ručku iznad vrata. I baš mi je taj trenutak pokazao koliko različito možemo doživjeti isto mjesto. Moja prijateljica, Susin, zapravo je puno bolje razumjela taj kontrast nego ja. Većinu života je provela u Jakarti, živjela je i na Baliju kao dijete, kasnije se vratila u Jakartu, studirala i u Berlinu, a upoznale smo se u Nizozemskoj na Erasmusu. Nakon fakulteta ponovno je došla na Bali. Jakarta joj je postala previše stresna i prenapučena. Često se osjećala loše i željela je mirniji život. Na Baliju, kaže, ponovno se osjećala kao da je pronašla sebe. Upravo mi je njezina perspektiva pomogla razumjeti da Bali nije samo ono što vidi turist.
Na otoku je gotovo nemoguće ostati bez ideje što raditi. Ako voliš more, možeš surfati, roniti, ići na izlete brodom i brojne druge vodene aktivnosti. Ako želiš adrenalin, tu su bungee jumping, parasailing i druge avanture. U brdima oko Ubuda možeš na rafting, zipline i razne izlete kroz prirodu. Ako ne želiš ništa od toga, imaš restorane, kafiće, wellness, spa, umjetnost, glazbu, modu, beach clubove, vile, bazene, mjesta za opuštanje, poglede na planine, džunglu i rižina polja. Stvarno postoji nešto za svaki tip osobe. I nije riječ samo o tome da je priroda dala Baliju dobre uvjete. Oni su stvarno naučili kako turist funkcionira. Turizam je važan dio gospodarstva i svakodnevnog života velikog broja ljudi. To se vidi na svakom koraku – od vozača i vodiča do restorana, hotela, vila, spa centara, trgovina, surferskih škola i različitih izleta. Čak i kultura i zabava imaju svoju turističku komponentu. Na otoku nastupaju svjetski poznati izvođači, postoje veliki koncerti i festivali, a mjesta koja su prije možda bila samo prirodna lokacija danas mogu postati cijeli turistički doživljaj. Čini mi se da su jako dobro shvatili što žele ljudi koji dolaze sa Zapada. Ali to ne znači da je sve umjetno. To je možda i najzanimljiviji dio. Jer ispod turističke ponude i dalje postoji nešto lokalno.
Prijateljica mi je još prije puta govorila: "Ti ćeš obožavati Bali. Ljudi na otoku su nevjerojatni umjetnici". I bila je u pravu. U početku sam umjetnost očekivala kroz slike i skulpture, ali brzo sam shvatila da je ona puno šira. U načinu izrade košarica, u drvorezbarstvu, skulpturama, tradicionalnoj odjeći, arhitekturi, hramovima, interijerima, vrtovima, čak i u tome kako je uređena neka obična kuća ili ulaz u restoran. Posebno su me fascinirale vile. Naravno, velik dio luksuznih vila i resorta izgrađen je zahvaljujući stranom kapitalu i investitorima. Nije realno pretvarati se da je svaka vila rezultat isključivo lokalne tradicije. Ali lokalni utjecaj je nemoguće ne primijetiti. Kamen, drvo biljke, otvoreni prostori, terase, bazeni, rasvjeta, vrtovi – sve je često napravljeno kao jedna cjelina, a vila nije samo kuća s bazenom. Čini se da se razmišlja o tome gdje će pasti svjetlo, što će se vidjeti iz bazena, kako će izgledati put do ulaza, gdje će biti palma, kakav će biti odnos između samo građevine i biljaka. Čak i prostori koji su očito napravljeni za zapadne turiste često imaju neki svoj karakter. Bali kao da ima izrazit osjećaj za estetiku prostora. Zato sam arhitekturu počela gledati kao dio njegove umjetnosti.
U selu Penglipuranu smo prvi put stvarno pokušale ući dublje u taj tradicionalni dio otoka. Sve je osmišljeno kao turističko iskustvo gdje posjetitelji mogu unajmiti tradicionalnu balijsku odjeću i fotografirati se u prostoru vrtova i hrama. Moja prijateljica to je već radila ranije s obitelji pa je meni sve bilo još jedno iskustvo koje želim probati. Presvukle smo se u maloj kućici, sredile i izašle van. S nama je bio i naš vozač. I onda se dogodilo nešto što nikako nisam očekivala. Prve su nam prišle neke kineske turistice. I one su bile obučene u tradicionalnu odjeću. Prvo su htjele selfie, onda grupne fotografije. A onda su počeli dolaziti drugi. Jedna žena pa grupa njih, muškarci, ljudi koji su dolazili sa strane. Neki su se fotografirali sa mnom, neki sa mnom i prijateljicom, ali uglavnom sam ja bila ta koju su htjeli fotografirati. U jednom trenutku nastao je doslovno red. Moja prijateljica i vozač umirali su od smijeha i sve snimali. I to nije završilo nakon prvih nekoliko minuta. Dok smo obilazile selo, ljudi su mi ponovno prilazili, ponovno su se fotografirali sa mnom, tražili selfije i grupne fotografije. Nisam razumjela što se događa, a odgovor nemam ni danas. U cijeloj toj situaciji dogodila se savršena zamjena uloga. Došla sam gledati njihovu tradiciju, a na nekoliko minuta ja sam postala dio turističke atrakcije.
Istovremeno, što sam više putovala po otoku, sve sam više primjećivala ogroman kontrast između turističkog i lokalnog Balija. Na jednoj strani luksuz – vile, resorti, bazeni, spa centri, restorani i klubovi. Popularan klub Savaya je, primjerice, savršen primjer tog dijela otoka – luksuznog, skupog i potpuno prilagođenog međunarodnom gostu. Cijene ondje više nemaju puno veze s onom predodžbom o Baliju kao izrazito jeftinoj destinaciji. Ali kada izađeš iz takvog prostora vidiš potpuno drugačiji život: skromnije kuće, drugačiju infrastrukturu, ljude koji žive puno jednostavnije. Ne bih rekla da je ispravno cijeli Bali opisati kao siromašan. To bi bilo prejednostavno. Ono što sam vidjela bile su ogromne razlike i to me ponekad činilo svjesnom vlastite privilegije. Došla sam kao turistica iz Europe, mogu platiti luksuzan smještaj, privatnog vozača, izlete, restorane… dok istovremeno gledam ljude kojima turizam predstavlja posao i izvor prihoda. Nemoguće je to potpuno ignorirati.
Čak i nešto tako obično kao voda postalo mi je zanimljivo. Voda iz slavine nije pitka pa uvijek treba imati dovoljne zalihe flaširane vode, čak i za pranje zubi. Kod kuće je pitka voda nešto o čemu uopće ne razmišljam. Otvoriš slavinu, popiješ i gotovo. Na Baliju sam odjednom počela razmišljati o tome. Upravo su takve male stvari možda najbolje pokazale koliko putovanje u daleku destinaciju može promijeniti perspektivu. Jedna od najmanjih stvari koje su mi ostale u sjećanju su i lokalne mačke. Počela sam ih primjećivati gotovo odmah. Mnoge su imale neobično kratke repove. Neke gotovo da ih nisu ni imale, neke su imale tek mali repić, a neke nešto duži. Pomislila sam da su možda često ozlijeđene zbog prometa i skutera. Kasnije sam saznala da postoje mačke s prirodno kratkim repom, što je povezana genetska osobina, a ne nužno posljedica ozljede.
Jedan od najljepših dana bio nam je izlet prema Sekumpul slapovima. Do tamo smo išle autom, a zatim nastavile lokalnim prijevozom na motoru. Cesta je bila uska, strma i na nekim dijelovima toliko blizu ruba da nisam baš bila sigurna želim li gledati dolje. Motor se penjao uzbrdo, a ja sam u jednom trenutku ozbiljno pomislila: "Hoće li ovo uopće izvući?" Nakon vožnje uslijedili su zelenilo, slapovi i planine, a mi smo sjele u restoran s pogledom prema slapovima. Taj je krajolik bio potpuno drugačiji od onoga u popularnom urbanom Cangguu. Tamo se puno jače osjeti međunarodna turistička scena – digitalni nomadi, stranci koji su se doselili, restorani sa zapadnom hranom, kafići, surfanje, beach clubovi, vile, moderni interijeri i influenceri. Sve je više prilagođeno međunarodnoj publici. I nije teško razumjeti zašto. Ako si mlada osoba iz Europe ili SAD-a koja radi online, želiš sunce, more, surfanje, dobru hranu i relativno jednostavan život, Bali ti nudi upravo to.
U nedjelju, 8. studenoga, drugi dio reportaže s Balija: Kako sam se u hramu borila s majmunom za svoj privjesak, doživjela čudesni ples Kecak, otkrila rajski otok Nusa Lembongan i shvatila da je Luka Modrić najbolja hrvatska putovnica čak i na drugom kraju svijeta
Zakaj sad taj glupi Bali, pa dajte još iz prekrasnog begeša, još, još i još