Luciano Moše Prelević

Ploča u Jasenovcu podsjetila nas je na vrijeme uoči 2. svjetskog rata

Foto: Sanjin Strukic/Pixsell
Foto: Sanjin Strukic/Pixsell
Foto: Sanjin Strukic/Pixsell
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
18.02.2018.
u 16:22
Riječ Židov nije pogrdna, to je hrvatska književna riječ, dok je riječ Jevrej srpska
Pogledaj originalni članak

Prije deset godina Luciano Moše Prelević (64) postao je rabin, a on je prvi rabin rođen u Hrvatskoj nakon 60 godina.

Njegov je život doista zanimljiv, a u intervjuu govori o djetinjstvu u Hrvatskoj, vaterpolskoj karijeri, političkoj situaciji u Hrvatskoj, ali i obitelji koja je također zanimljiva jer je oženjen – Japankom.

Zašto Židovska općina toliki niz godina nije imala domaćeg rabina?

Ne samo da nije imala domaćeg rabina, nego do 1997. nije uopće imala rabina. Razlozi su različiti. Kao prvo rabina, kantore, vjeroučitelje i vjerski obrazovane osobe kao i većinu članova Općina je izgubila u holokaustu. Preživjeli su se dijelom iselili u Izrael, a oni koji su ostali živjeti u Zagrebu i Hrvatskoj pokušali su obnoviti svoje živote, kako svoje tako i život Općine. Nedavno sam imao predavanje o židovskom identitetu i vidjeli smo da danas svatko ima svoju definiciju. Do sredine 19. stoljeća religija je bila ta koja je ponajprije definirala židovski identitet. Ali od pojave prosvjetiteljstva Židovi počinju doživljavati svoj identitet i kroz nacionalno, kulturno ili zajedničku povijest. Tako su i Židovi u Hrvatskoj nakon holokausta odbacili religiozni aspekt židovstva te počeli svoje židovstvo iskazivati na drugačiji način, više kao nacionalno ili kulturno, ili pak oboje. Samim time nije bilo potrebe za rabinom kao duhovnim vođom, dok bi blagdane ili eventualne ukope obavio netko od članova. Jedan dio Židova i kod nas, ali i u svijetu, odbacio je religiju zbog golema stradanja u holokausta (pitanje: gdje je bio Bog u holokaustu?). I kad je zajednica osjetila potrebu za rabinom zbog izgradnje zajednice i kontinuiteta, tada je uzela rabina. I danas ima zajednica koje smatraju da za njihovo funkcioniranje ne trebaju rabina, tako npr. sarajevska zajednica nema stalnog rabina, kao ni makedonska. Potonja često poziva mene da ih posjetim ili me nazovu telefonom za savjet.

Rođeni ste u Zagrebu, odrasli u Splitu. Kakvo je bilo vaše djetinjstvo?

Rođen sam u Zagrebu, a odrastao u Zagrebu, Herceg Novom i Splitu te opet u Zagrebu. Djetinjstvo je bilo predivno. Bile su to sasvim drugačija vremena, mogli bismo reći doba nevinosti.

Odakle su vaši roditelji, jesu li još živi? Oni su ostali živjeti u Splitu, a vi ste se vratili u rodni Zagreb...

Mama je još živa i živi u Splitu, a tata je, na žalost, prije tri godine umro. Tatina me je smrt jako pogodila jer mi je on uvijek davao veliku podršku u svemu.


Bili ste i sportaš, igrali vaterpolo za splitski Mornar. Jeste li bili dobar vaterpolist?

Trenirao sam i igrao vaterpolo od svoje devete godine. Plivati sam naučio s tri godine, tako da sam se uvijek bolje osjećao u vodi nego na kopnu, osjećao sam se kao riba u vodi. Bavljenje sportom daje posebnu dimenziju i ljepotu djetinjstvu. I zato bih mladima preporučio da se više bave sportom, a i od našeg društva da preuzmu odgovornost za naše mlade te ulože sredstva u sportsku infrastrukturu i programe. Kakav sam bio vaterpolist? Teško je za samog sebe to kazati, ali ljudi iz struke koje povremeno srećem još i danas govore o nekim utakmicama i mojim potezima. A i u novinama su me često zbog svojih iskoka iz vode uspoređivali s delfinom. To bi valjda trebalo značiti da sam bio dobar. Ali važnije je da sam stvarno uživao igrati utakmice, dok u treninzima baš i nisam.


Sigurno ste sretni što je Hrvatska prvak svijeta u vašem omiljenom sportu...

Drago mi je da su naši dečki postali svjetski, zaslužili su, zbog truda koji su uložili u pripreme kao i zbog same igre.

Igrali ste vaterpolo, studirali građevinu, a završili ste kao rabin. Što je bio ključni trenutak da se odlučite za taj posao?

Priča je malo dulja, ali ću je pokušati skratiti. Oko 1996., nakon nekoliko godina proučavanje Tore, Talmuda i druge židovske literature, došao sam do spoznaje da postoji Bog, odnosno postao sam religiozan. U židovstvu se religioznost iskazuje držanjem Božjih zapovjedi, a to traži stalno učenje. Kako u Hrvatskoj nisam bio u mogućnosti učiti, na poslu sam uzeo godinu dana neplaćenog i otišao u Jeruzalem u jedno vjersko učilište, ješivu. Nakon provedenih godinu dana i izvrsnih rezultata, vodstvo Židovske općine mi je ponudilo da odem u Jeruzalem na rabinske studije, što sam s oduševljenjem prihvatio jer mi je to otvaralo mogućnost daljnjeg učenja. Općina je uvijek imala u planu imati domaćeg rabina.

Što ste učili u Jeruzalemu?

U Jeruzalemu sam proveo gotovo deset godina studirajući u ješivi na rabinskom studiju. Možda je lakše kazati što nisam učio. Od osnova judaizma u predrabinskom studiju do židovske filozofije, kabale, vjerskog prava, raznih propisa, tradicije, židovske literature, Tore, Talmuda, kašruta, blagdana, molitava itd.

Kakvi su bili rabini prije vas, ovi koji su dolazili iz inozemstva? Jesu li uspjeli shvatiti probleme hrvatskih Židova?

Svaki čovjek, pa i rabin, jedinstven je, ima plusove i malo manje plusove. Ali najveći je problem uvijek bio u razumijevanju zajednice, i pritom ne mislim na poznavanje hrvatskog jezika nego i odakle članovi dolaze, što su sve prošli, što ih je formiralo, koje su im želje i potrebe, a najviše prihvatiti ih kakvi su.

Hrvatski Židovi prihvatili su riječ Židov iako sam od nekih Židova čuo da bi ipak bilo ispravnije kazati Jevrej.

To je jako pitanje. Ljudi su zbunjeni i nisu sigurni je li riječ Židov pogrdna ili nije. Riječ Židov nije pogrdna, to je hrvatska književna riječ, dok je Jevrej srpska. Riječ Jevrej dolazi od riječi Ivri (praoci Avraham, Itcak i Jakov su bili pleme Ivri) i na hebrejskom riječ za hebrejski jezik se zove ivrit. Na talijanskom se kaže Hebreo. U većini svjetskih jezika nazivi za Židove dolazi od imena Juda, četvrtog Jakovljeva sina i naziva za Judino pleme. Značenje riječi Juda je zahvalnost.

Foto: Sanjin Strukic/Pixsell
Ante Gotovina, Luciano Moše Prelević

Prije 12 godina u Zagrebu je utemeljena još jedna židovska vjerska zajednica Bet Israel. U početku su dvije zajednice bile posvađane i svaka je od njih od države tražila brisanje ove druge iz evidencije. Kakvo je stanje danas, jesu li se dvije zajednice pomirile?

Sada bih želio objasniti neke stvari iz organizacije života židovske zajednice. Druge religije, kršćanstvo, islam, imaju teritorijalni ustroj, pa su vjernici i svećenstvo podijeljeni po župama ili parohijama, ali u židovstvu to nije slučaj. U jednom dijelu Europe Židovi su organizirani u općine, a općine nemaju teritorijalni ustroj, nego u ih u jednoj zgradi može biti više, jedna pokraj druge. U drugim zemljama (SAD) Židovi su članovi sinagoge i broje se obitelji, dok u Izraelu nema nikakve organizacije i čovjek ide u koju hoće sinagogu – mogu ići svaki dan u drugu bez ikakve obaveze. U židovskom svijetu nije ništa neobično da se veća ili čak mala grupa ljudi odvoji od glavne zajednice zbog bilo kojeg razloga i osnuje svoju zajednicu. Prije II. svjetskog rata bile su u jednom trenutku čak četiri židovske općine i svaka je živjela svoj život. Židovska općina Zagreb nije tražila od države brisanje Bet Izraela. Svaka zajednica živi svoj život, a o stvarima od zajedničkog interesa surađujemo.

Govorilo se da su dvije zajednice posvađane zbog povrata otete imovine iz 2. svjetskog rata...

Nismo se mogli posvađati zbog povrata otete imovine jer je zajednica Bet Izrael registrirana 2006. godine, a rok za predaju zahtjeva istekao je 1997.

Kakva je danas situacija s povratom otete imovine? Nadate li se da ćete dobiti natrag sve što vam je oduzeto?

Do danas nema nikakvog napretka u vezi s povratom otete imovine. Srbija je prošle godine donijela zakon o restituciji kojim vraća otetu imovinu, ne samo židovsku, nego svu, kako nekretnine tako i novčani dio. I Makedonija je učinila slično. Nadam se da će uskoro i kod nas doći do povrata jer, kako kažu, nada umire posljednja. Također bi trebalo promijeniti zakon o nasljeđivanju jer u slučaju povrata otete imovine pravo nasljeđivanja ima samo prvi nasljedni red.

U posljednje vrijeme duhovi 2. svjetskog rata kao da su izašli iz boce. Zabrinjava li vas to?

Naravno da me zabrinjava, i to posebno zbog budućnosti Hrvatske i naše djece. Prošlost je jedino dobra ako može poslužiti da se na njoj gradi budućnost. A s isticanjem takve prošlosti Hrvatska nema budućnosti jer, ako pročitamo blogove u kojima ljudi pišu o svojim razlozima napuštanja Hrvatske, vidjet ćemo da većina ljudi piše da ne želi da im djeca odrastaju u takvoj atmosferi. A i svijet će nas izolirati jer su druge zemlje jako osjetljive po pitanju fašizma.

Kako je na hrvatske Židove djelovala priča u vezi s pločom s pozdravom “za dom spremni” koja je bila postavljena u Jasenovcu, a zatim sklonjena u Novsku. Je li hrvatska Vlada premlako reagirala na to?

Malo je kazati da je hrvatska Vlada premlako reagirala. Pucali su sami sebi u nogu. Svi dobro znamo sve u vezi s tim pozdravom. Ploča je izazvala zebnju, to je zapravo bila samo točka na i u prekrajanju povijesti i pranju crnih košulja. Preživjeli holokausta, i ne samo oni, i ne samo Židovi, kažu da ih cijela atmosfera podsjeća na vrijeme prije početka II. svjetskog rata. Najveću zebnju upravo izaziva mlaki stav hrvatske Vlade i njeno nereagiranje.

Do kada će se oko Jasenovca lomiti koplja?

Sve dok god Jasenovac bude služio za dnevnopolitičko potkusurivanje, oko njega će se lomiti koplja. Često imam dojam da žrtve kao i dužni pijetet pojedincima uopće nisu važne, nego im samo služe u svrhu promoviranja vlastite ideologije. Time mislim na sva stratišta i sve žrtve. Znači, kao prvo treba ukloniti dnevnu politiku, formirati Savjet Spomen-područja Jasenovac, koji već četiri godine ne postoji, promijeniti postav Muzeja koji će kazivati pravu priču o užasima koji su se tamo dogodili jer to sadašnji postav skriva... Riječju, sadašnji je postav je sramotan. Ukratko, država mora posve promijeniti svoj stav. Treba javno izaći i jasno reći što se tamo dogodilo.

Kakvi su vaši odnosi s Jakovom Sedlarom, vidjeli smo vas na nekoliko fotografija s njim? Sedlar ima jako dobre odnose s Izraelom, bio je prilično blizak i Arielu Sharonu, ali ga dio hrvatskih Židova u najmanju ruku smatra kontroverznim...

Poznajemo se odavno, iz mladih dana. Povezao nas je sport, točnije vaterpolo. Dok sam ja igrao u splitskom Mornaru, on je branio boje našeg najljućeg suparnika splitskog Jadrana. Između naša dva kluba vladalo je veliko sportsko rivalstvo. Nas dvojica se poznajemo još iz najmlađih kategorija. On je bio golman, dok sam ja igrao beka. Svoj prvi službeni pogodak sam upravo postigao protiv njegova kluba. Viđali smo se na bazenu i tijekom studija u Zagrebu jer je on jedini iz Jadrana prešao u zagrebačku Mladost. Nisam pratio njegov rad kao režisera, tako da nisam upoznat s njegovim opusom. Znam da je radio filmove s raznim temama, o pravednicima, o izraelskim generalima, čak i o Arielu Sharonu, ali i neke koji su zbog kontroverze izazvali negodovanje hrvatskih Židova, posebno zadnji film o Jasenovcu.

Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Jakov Sedlar i Luciano Moše Prelević


Je li Branko Lustig aktivan član židovske zajednice?

Branko Lustig je član Židovske općine Zagreb, ali je previše zauzet svojim paralelnim projektima.

Kakva je situacija sa sinagogom u Praškoj u Zagrebu?

Posebno hvala na ovom pitanju jer bih želio razjasniti neke stvari. Židovska općina Zagreb u Praškoj ne gradi sinagogu, nego Kulturni centar u sklopu kojeg će biti sinagoga. Tijekom vremena, ovisno o situaciji, mijenjali smo različite sadržaje. Sinagoga koju su srušili ustaše, po nalogu tadašnjeg gradonačelnika, imala je 1200 sjedećih mjesta, a židovska zajednica u Zagrebu 1941. imala je oko 12.000 pripadnika, što je činilo sedam-osam posto stanovnika Zagreba. Tada je tako velika sinagoga imala smisla. Čak je dolaskom velikog broja izbjeglica iz Austrije sinagoga proširena na više od 2000 sjedećih mjesta. Danas Židovska općina Zagreb ima oko 1200 članova. Isto tako želim naglasiti da, usprkos stalnim najavama u medijima, nitko, ni Grad ni Vlada, nikada s nama nisu kontaktirali, niti su došli s konkretnom ponudom ili prijedlogom. Također, za gradnju ne trebamo ničiju suglasnost ni konsenzus jer u židovstvu ne postoji nešto kao prvostolnica, nešto kao glavna sinagoga, kao glavno mjesto molitve. Sinagoga od 1200 mjesta i prostorija gdje se 10 odraslih muškaraca moli (minjan) ima jednaku važnost i jednaku svetost. Ni u Izraelu, kao ni u Jeruzalemu, ne postoji glavna sinagoga. Za Židove postoji samo jedno sveto mjesto, a to je bio Hram u Jeruzalemu srušen u I. stoljeću nove ere.

Vratimo se na Jeruzalem – kakav je dojam na Vas ostavio grad koji je svet Židovima, kršćanima i muslimanima?

Jeruzalem je stvarno nešto posebno i jedinstveno. Hodajući ulicama grada, ne samo da prelazite iz jednoga kvarta u drugi nego i iz jedne kulture u drugu, iz jedne civilizacije u drugu. Nedostaje mi i uvijek će mi nedostajati.

Kako komentirate odluku američkog predsjednika Donalda Trumpa da Jeruzalem proglasi glavnim gradom Izraela? I je li moguće da će doći do konačnog mirovnog procesa te da nastupi mir između dvije susjedne države, Palestine i Izraela? 

Ne bih uopće komentirao Trumpovu odluku o proglašenju Jeruzalema kao glavnog grada Izraela, a ni odluku UNESCO-a da Hramsku goru, jedino sveto mjesto Židovima, proglasi palestinskim kulturnim nasljeđem, ni priznanje palestinske države brojnih država, UN-a i raznih organizacija, a ni bilo koji drugi preuranjeni potez. Iako sve te stvari ne pridonose smirivanju situacije, sve je to periferno. Nešto drugo je puno važnije za rješavanje problema. Između dviju zemalja postoje dvije vrste sukoba. Prvi je kad se dvije zemlje spore oko granice, što nam zvuči nekako poznato. Najpoznatiji je primjer je sukob Francuske i Njemačke oko Alsacea. Nakon nekoliko ratova, desetke tisuća mrtvih, golemih troškova, političari su sjeli i riješili problem. Ali postoji još jedna vrsta sukoba – kad jedna država ne priznaje pravo drugoj na postojanje. Tada nema rješenja. A to je ovdje slučaj. Sve dok Palestinci, drugi Arapi, Iranci, ne priznaju pravo postojanja Izraelu kao židovskoj državi, neće biti ni rješenja problema. A uostalom, Izrael i Palestinci će sami direktno u pregovorima, bez obzira na Trumpa i cijeli svijet, riješiti pitanje Jeruzalema. Uostalom, na početku pregovara je rečeno da će Abu Dis, istočni dio Jeruzalema, biti glavni grad Palestine. Također, za sve Židove u srcima Jeruzalem je već 3000 godina glavni grad. Svaki dan to potvrđujemo u svojim molitvama, poznatom izjavom s kojom završavamo pashalnu večeru: LeŠana haBa beJerušalajim (Dogodine u Jeruzalemu), a da ne spominjem židovsko vjenčanje i razbijanje čaše. Naravno da će doći do mira između Izraelaca i Palestinaca, kao i do priznanja palestinske države. Velika većina Izraelaca sanja mir i spremna je za brojne ustupke na tom putu, ali pri tome imajući na umu stalno pitanje sigurnosti.

Da bih ilustrirao želju Izraelaca, ispričat ću vam sljedeću anegdotu. S obzirom na to da je izraelska javnost Arafata smatrala organizatorom terora protiv Izraela i Židova općenito, smatrali su da se nijedan izraelski političar, posebno premijer, ne bi smio rukovati s njim jer ima krvave ruke. To isto pitanje sadašnjem izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu postavio jedan američki kongresnik. Netanyahu mu je odgovorio na tipičan židovski način protupitanjem. Pitao ga je zna li možda po čemu se Izrael razlikuje od svih drugih država na svijetu. I odgovorio mu je da sve druge države imaju definirane granice, sve, osim Izraela, jer Izrael ima na sjeveru definiranu granicu prema Libanonu, istina postoji problem oko farme Sheba. Na jugu Izrael ima definiranu granicu na Sinaju s Egiptom. Na istoku je more, a Netanyahu se našalio da bi neki voljeli da je to izraelska zapadna granica. Ali na zapadu Izrael nema definiranu granicu i nikad nijedna vlada ili stranka nije ju odredila. Netanyahu je nastavio da kad Arafat svojom krvavom rukom stavi svoj potpis na mirovni ugovor, Izrael će imati zapadnu granicu. I Netanyahu je odgovorio kongresmenu da je to za njega dovoljan razlog da se rukuje s Arafatom bez obzira na krv na njegovim rukama.


Čini se da Hrvatska i Izrael jako dobro surađuju, na pomolu je i kupnja izraelskih aviona... Raduje li se što su dvije, na neki način obje vaše države, tako bliske? Gotovo da i nemaju otvorenih pitanja...

Radujem se dobroj suradnji Hrvatske s bilo kojom državom, pa i s Izraelom. Ništa više ni manje.

Jeste li ikada razmišljali da se iz Hrvatske preselite u Izrael?

Da, dok sam studirao u Izraelu. Nakon ženidbe supruga i ja smo razmatrali različite situacije, povratak u Hrvatsku, odlazak u Japan ili ostanak u Izraelu, jer je supruga imala i dobar posao. Ali je prevagnulo to što sam imao moralnu obvezu vratiti se u zajednicu i izazov gradnje zajednice.


Supruga Sara je Japanka. Kako ste se upoznali? Je li ona prešla na judaizam?

Da supruga je Japanka i upoznali smo se kod nje na šabatnoj večeri. Ona je izvorno budistica, ali budizam nije odgovarao njezinu senzibilitetu niti joj je davao odgovore na bitan pitanja koja more sve nas, a posebno ju je osvojio etički monoteizam kao i socijalni nauk židovstva.


Da nije prešla na judaizam, biste li mogli biti rabin i imati ženu nežidovku?

Ne, ne bih jer bi to bilo suprotno vjerskim propisima. Prema židovstvu, muškarac mora imati djecu i zato se mora oženiti Židovkom kako bi njegova djeca bili Židovi jer židovstvo se prenosi po majci.

I danas je tako?

Ovisi koga pitate. Klasično židovstvo, koje nazivamo ortodoksno, i danas inzistira da se židovstvo određuje po majci, jer je to Tora zakon. Reformski pokret, jako raširen u SAD-u, prihvaća židovsko nasljeđe i po ocu.

Zašto vas zovu Caci?

To je nadimak koji mi je dala mama. Ime Luciano sam dobio po djedu, majčinu ocu koji je ubijen u holokaustu. Za razliku od njega, kojeg su zvali Ćaci (skraćeno od Luciano), ona je mene zvala Caci.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 37

ZE
zecipas
11:15 19.02.2018.

piše da imaš 64 godine? 2018 - 64= 1954, kako ti znaš kako je bilo u vrijeme prije 2. svjetskog rata? da ti pojasnimo nešto, gade nam se ljudi koji imaju potrebu drugima nametati krivnju i nije nas briga za događaje koji su se dogodili kada nismo bili živi!

ZG
zgblabla
11:24 19.02.2018.

jako mi je zao zbog svih zrtava u bilo kojem ratu i bilo kakvom istrebljenju bilo koga ali kakve veze to ima sa danas aktualnim stanjem u Hrvatskoj

Avatar Mabolimekrac
Mabolimekrac
11:30 19.02.2018.

Glupost. Antisemitizam u Hrvatskoj je na najnizoj razini od kad postoji. Niti jedan iole relevantan dio drustva ne osjeca ili radi protiv Zidova. Vecini Hrvata je Izrael uzor drzave koja se brine i bori za sebe. Moram i napomenuti da komentatori s “istoka” na ovom portalu prednjace u negativnostima o Zidovima. Ne znam cemu ovakvi naslovi i izmisljanje teme.