Ljubavna priča najmoćnijeg političara Istre: Njihov poljubac obilježio Milanovićev trijumf

Prvi par Istre u strastvenom poljupcu nakon izlaska s birališta, fotografija Borisa i Lare Miletić koju je naš Duško Marušić na pulskoj Verudi snimio prije nekoliko dana, onog nedjeljnog jutra kada smo odlučili da će vila Zagorje dobiti novog stanara, a Hrvatska novog predsjednika.

Fotografija koja podsjeća na onu legendarnog Alfreda Eisenstaedta na kojoj bujni američki mornar ljubi medicinsku sestru u plesnom zanosu na newyorškom Times Squareu u kolovozu 1945. godine. Označila je ta Eisenstaedtova fotografija (objavljena na 27. stranici magazina Life) kraj Drugog svjetskog rata te postala jedna od najupečatljivijih 20. stoljeća i ušla u kolektivno pamćenje generacija. Fotka je to koja govori sve.

Vjenčali smo se na brodu

A i ova Marušićeva fotografija Miletića zainteresirala je javnost, govori mnogo. Postavilo se i pitanje jesu li Miletići najzaljubljeniji par na domaćoj političkoj sceni? Proveli smo dan s njima... Bilo je i poljubaca.

– Upoznali smo se kad smo imali devet godina, ali moja Lara mene se ne sjeća iz tog doba – kaže gradonačelnik Pule, a supruga prvog čovjeka IDS-a kaže kroz smijeh:

– Istina! Ja svog Borisa iz toga školskog doba zaista ne pamtim.

Pulski gradonačelnik objašnjava:

– Ja se nje itekako sjećam! Išli smo skupa u glazbenu školu. Lara je svirala klavir, ja harmoniku. Bila mi je simpatija već tada, kao mališanu.

Gospođa Miletić dodaje:

– Mislila sam da je on to izmislio, no nedavno sam našla partituru s nekog koncerta koji smo svirali kao klinci s orkestrom i zaista – na popisu izvođača bili smo i Boris i ja. Tako da je u pravu. Tad smo se upoznali.

Prisjećaju se kako ih je život spajao.

– Lara je iz Rapca, u Pulu je dolazila u glazbenu školu. Viđali smo se i kasnije, oboje smo studirali ekonomiju u Puli. Znali smo se u godinama koje slijede susresti zbog posla, tek tu i tamo, no odnosi su bili službeni. Sve dok jednog dana, 31. listopada, nismo otišli na piće. I dogodila se ljubav – kaže gradonačelnik Pule.

Gospođa se smješka, sjeća se i ona tog prvog “dejta”.

– Boris pamti sve datume... – hvali ga gospođa, a suprug dodaje:

– Inače 31. listopada, kad smo kod datuma, ujedno je i – Svjetski dan štednje.

Gdje ste se prvi put poljubili?

– Na rivi u Rapcu! Uz more. A vjenčali smo se na brodu. Na “Mariji”, koja je najstariji trabakul na Jadranu. Vjenčali smo se sedam dana nakon mog 30. rođendana. Ta mi je 30. godina bila velika prekretnica. Ušao sam u brak s Larom i postao prvi čovjek svoga grada – govori Boris.

Gospođa Miletić otkriva detalje:

– Činilo se da će toga jutra, na dan vjenčanja, sve krenuti u krivom smjeru. Bilo je nevrijeme. Genovska ciklona. Bili smo u rodnoj kući mojih roditelja u Rapcu, kiša je pljuštala kao rijetko kad. I tad, u jednom času, pojavilo se sunce. Kiša je prestala, a mi se otisnuli na pučinu, u brak... Boje su nakon te kiše bile prekrasne, imamo prekrasne fotografije vjenčanja.

Dok supruga govori, Miletić pokazuje fotografiju – on u bež odijelu i s ružičastom kravatom.

Koliko je ljudi stalo na trabakul? Koliko ih je bilo na vjenčanju?

– Tek naši roditelji i kumovi. Deset. Poslije smo, nakon mjesec dana, napravili pravi pir.

Je li se čula i harmonika na vjenčanju?

– Harmonika? Naravno, pa nikamo ne idem bez nje. Melodia je doma, velika harmonika s 120 basova. A jedna mi je mini harmonika Hohner u gepeku non-stop – kaže Miletić.

Gradonačelnik vozi harmoniku u prtljažniku automobila?

– Uvijek! Nikad ne znam kada će mi harmonika zatrebati! Ako je društvo dobro, moram biti spreman. S harmonikom otvaram puno vrata, volim svirati, pogotovo kad je pravi štimung. I još je jedna harmonika doma, a jedna je kod mog tate Berta, za svaki slučaj, ako nisam svojim autom, da sam i tada spreman za svirku.

Koji je repertoar? Set-lista?

– “Brkica” koju izvode Gustafi, “La mula de Parenzo”, “Samo anđeli znaju (kako je u raju)” Trija Kravate.

Objašnjava kako je, zapravo, htio svirati – bubnjeve.

– Kad sam upisivao Glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova, rekli su: “Nema mjesta na bubnjevima. Ili violina ili harmonika.” Probao sam i violinu, no s harmonikom zaista mogu svirati sam. Kao da sam mali orkestar. Svirao sam u međuvremenu u Sarajevu, Beogradu, Pragu, Beču, Novom Sadu, Berlinu, ma u pola Italije... Kamo god zbog posla idemo, ja zasviram. Autobus mi je najdraže mjesto za sviranje!

Bubnjeve ne biste mogli tako lako svirati u – autobusu?

– Ne bih... Na kraju, bubnjevi su ostali tek dječaka želja. Ali pamtim doba djetinjstva kad nisam želio jesti špinat i blitvu. Otac Berto mi je rekao: “Čuj, za bubnjeve ti treba snage. Ako hoćeš biti bubnjar, moraš jesti špinat.” Meni je to povrće bilo nejestivo, no prisilio sam se, želja za sviranjem bila je jača.

Je li istina da ste kao mlad prodavali povrće turistima?

– Istina! I to na barci... Nikad nisam imao mira, uvijek sam bio u nekom muvingu, u nekom poslu. A čamce smo svi imali. Bilo je to doba kad je trebalo motor Tomos 4 nositi kući na ramenu jer, ako bih ga ostavio na barci, ostao bih bez njega. Ne bi pomoglo ni sedam lokota... No istina je. Bacio sam se u mladosti, u doba srednje škole, na – trgovinu povrćem.

Špinatom i blitvom?

– Tako je. I kukumarima, paprikama, pomidorima, lubenicama, jabukama... Imao sam plavu pasaru s motorom Tomos 4. Klasika. Tu dolje u Vinkuranskoj vali bih prodavao. Nakrcao bih barku do vrha oko 16 sati. Isplovio bih pun, a oko 21 sat vratio bih se na obalu – praznog čamca.

Ali punih džepova?

– Punih! Plovio bih od jedrilice do jedrilice i, ako su bili Nijemci ili Austrijanci, vikao bih “Obst und Gemüse”, ako bi bili Talijani “Frutta e verdura”, a ako su bili Skandinavci, onda “Fruit and vegetables”.

Kolika je bila vaša marža?

– Moja je cijena bila viša nego na tržnici, no turistima nije smetalo. Kupovali su na moru. Nisu morali vezati jedrilicu pa taksijem do tržnice. Nije bilo tada eura, trebalo je i preračunavati u marke, šilinge, lire...

Vara li vaga na moru?

– Ha-ha! Istina, nije bila vaga na čamcu fiksirana, no nije tu bilo nikakve prijevare. Ne...

Što ste kupili tim novcem?

– Klavijaturu. Yamahu PSR-6300. Bila je sjajna jer je na sebi imala već ugrađene zvučnike, nije trebalo nositi pojačalo. A gledao sam u to doba i klavijaturu Korg M1, to je bila prava stvar! A od novca koji sam tako zarađivao živio sam cijele godine. Za izlaske, kasnije za faks...

Što ste još radili u to doba, kako se živjelo u Puli početkom 90-ih?

– Uh... Nosio sam kofere kao klinac u Zračnoj luci Pula. Dočekivao turiste, radio kao turistički vodič. I na kraju bio ribar na koći. Bila je to bezbrižna mladost. Odrastao sam na Verudi, u centar Pule išao sam tu i tamo. Možda tek u kino. Poslije smo glumili frajere u diskotekama Uljanik i Piramida. Bilo je to društvo u kojem se nije gledalo tko koliko ima novca, sve bismo skupili na hrpu, okrenuli džepove i skupa izašli van. Kasnije uz studij, bili smo ribari. U ovo zimsko doba hvatali smo muzgavce. Kad je bio pun mjesec, išli smo na Kvarner po škampe. Lovilo se tada i do 30 kilograma škampa po noći. Kad bi se pohvalili starijim ribarima tu u Puli, on bi odmahnuli rukom i rekli “Mah... Mi nekada za manje od 70 kilograma ne bi ni izlazili na pučinu.” A danas je ribar sretan ako uhvati 15 kilograma škampa. Hvatale su se i trlje, sitna riba za brodet.

Jastog i 100.000 HRD

Koliko ste na koći mogli zaraditi?

– Bilo je to doba hiperinflacije, na tržnici, našem markatu, smo znali zaraditi 50.000 HRD kao postotak od ribe koju smo prodali. To je bila crvena novčanica, sjetit ćete se, sve su bile tada sa slikom Ruđera Boškovića. I tu smo crvenu novčanicu zvali “škarpina”. Kad bismo prodali ribe za jednu “škarpinu”, bio je dobar dan. No postojala je i ona novčanica od 100.000 HRD, e tu smo zvali “jastog”. Iako je bila zelene boje. No, ako bismo prodali ribe za toliko novca, to je značilo da cijelo naše društvo za tog jednog “jastoga” večer može provesti u diskoteci Piramida i da će svi imati za piće do zatvaranja. Ako treba, i do pet ujutro.

I onda ste, s 30 godina, postali prvi čovjek grada?

– Nisam baš odmah s ribarske koće uskočio u ured na Forumu. Završio sam faks, pa bio u Istarskoj županiji pripravnik u Odjelu za gospodarstvo. Zatim sam počeo raditi u Istarskoj razvojnoj agenciji, gdje sam nakon pet godina bio izvršni direktor. Bio sam i predstavnik Hrvatske banke za obnovu i razvitak, odnosno voditelj regionalnog ureda za Istru. I tek zatim došao sam na mjesto na kojem sam posljednjih 13 i pol godina.

U predsjedničkoj kampanji vaš je IDS podržao – čovjeka koji je i postao predsjednik zemlje.

– Naravno! Bio sam ponosan kad sam nakon prvog kruga izbora za predsjednika, u zagrebačkoj Tvornici, vidio brojeve. Jer, naša je Istra već u prvom krugu izabrala Zorana Milanovića. Dobio je on 51 posto glasova u Istri već u prvom krugu. Da se samo nas Istrijane pitalo – za drugi krug predsjedničkih izbora ne bi bilo potrebe. Poznajem Milanovića od 2006. godine, iste kada sam postao gradonačelnik Pule. Pokazali smo i na ovim izborima kako je Istra progresivna, da smo usmjereni prema europskim vrijednostima, a to su sve vrijednosti koje zastupa i novi predsjednik Milanović.

Tko vam je od političara koji su dolazili u Pulu ostao u sjećanju?

– Ban Ki-moon! Glavni tajnik UN-a bio je gost na Brijunima u Bijeloj vili, bilo je to doba kada je predsjednik bio Ivo Josipović. I mi kao delegacija ukrcali smo se na brod i krenuli prema Puli, na otvorenje Pulskog filmskog festivala u Areni. I polako uplovljavamo, dolazimo na gat, a Ban Ki-moon pogleda Arenu i pita me: “Kad ste ovo izgradili?” Ja ga u čudu pogledam i kažem: “Nismo mi to gradili. To su drugi...” Pita on mene: “Tko?”, a ja kažem: “Rimljani. Prije 2000 godina.” I on se stao smijati, odmahnuo rukom, nije vjerovao. I dolazimo na ulaz u Arenu, a Ban Ki-moon se odvojio od delegacije i otišao prema jednom zidu amfiteatra i rukom ga opipao. Mislio je da je, ne znam, možda stiropor. I vrati se i kaže: “It’s real stone!” Pravi kamen. Oduševio se. Bio je jako simpatičan. Čovjek naprosto nije vjerovao da je ono što vidi u našoj Puli zaista toliko staro.

Što još pamtite iz političkog života a da se dosad nije znalo?

– Japan. Išli smo u Hekinan, prijateljski grad Pule na potpisivanje Povelje o bratimljenju. Dolazili su oni k nama, svidjela im se Arena, pa priča o kravati i Guinnessovu rekordu, pa more, povijest, kultura, i dogovorili da ćemo – biti gradovi prijatelji. Sletimo mi u Hekinan, uđemo u kombi i krenemo u grad. A na svim stupovima – zastave Hrvatske, Japana, Pule i Hekinana. Lijep prizor, no kako se vozimo, vidimo da na raskršćima stoje djeca i mašu zastavicama. I tako unedogled, samo na putu do centra stotine ljudi sa zastavicama koji mašu. Pomislio sam tada: “A što kad oni dođu k nama? Kako ćemo ih mi dočekati?” Usto, Japance je iznenadilo što sam tako mlad gradonačelnik. U njihovoj politici sve su stariji ljudi. No tu dolazi do problema. Pravilo je, kada se u Japanu pozdravlja, da se oni istog statusa, ali mlađi po godinama – sagnu niže od osobe koju pozdravljaju. Kako sam ja bio najmlađi, ja sam se kod pozdravljanja klanjao jako duboko. No bilo je i onih koji su bili niže rangirani od mene pa su se morali saginjati još niže... Na kraju, saginjali smo se svi skoro do – poda! Naša prevoditeljica Japanka, čiji su korijeni iz Zagreba, tada mi je šapnula “Ne klanjaj se toliko duboko!” Iznenadili su se i Japanci što sam ja naučio cijeli pozdravni govor na njihovu jeziku. Kasnije mi je gradonačelnik Hekinana, inače haiku-pjesnik, rekao: “Stavio si me u nezahvalnu ulogu, pa kako ću ja sad naučiti hrvatski za govor u Puli?” Jako su dragi. Sjećam se kako mi je na poklon dao kutijicu s komadom bambusa. Službeni poklon. Pitao sam: “Što je to?” A on objasni: “Bambus za čačkanje ušiju.” Japanci daju male skromne poklone – poput papirića, salveta, sitnica – jer vode se krilaticom “ako nekome želiš dobro, moraš mu dati poklon koji ti on može i uzvratiti” – kaže Miletić.

Imam mobitel star 13 godina

Najmoćnijem čovjek Istre u tom trenutku zazvonio je mobitel, vadi ga iz džepa, a ono “cigla”. Sony Ericsson P1. Model iz 2007. godine.

– Ima internet, walkman, baterija drži cijeli dan! Kad vide kakav mobitel imam, šale se i kažu: “Pa da, vi ste povijesni grad, vaši su ga konzervatori zaštitili!” A kad mladi vide moj mobitel, nije im jasno što je pa pitaju: “Je li to satelitski telefon?” Eto, naš sin Toni, koji sad ide u sedmi razred, nešto je stariji od mobitela. Možda godinu dana. Ali želio sam pokazati svojima u Gradu, pročelnicima, direktorima, ljudima s kojima radim – ako ja mogu imati stari mobitel, ne morate ni vi imati uvijek najnoviji model...

Mobitel radi i danas?

– Bit ću iskren, pao mi je jednom i u WC školjku! Uspio sam ga rastaviti, osušiti i radi. Radit će on još godinama.

Supruga Lara, dok gradonačelnik razgovara na Sony Ericsson, priča o braku. Braku s političarom.

– Ja sam apolitična osoba i u drugom sam sektoru. Da mi suprug ne radi takav posao, ne bih pratila što se događa. Ovako, zbog njega moram.

Razgovara li se o politici kod vas kod kuće, u boravku ili u kuhinji?

– Rijetko. A često je Boris i sam u kuhinji, sjajan je kuhar. Na Facebooku se mogu naći njegovi recepti. Kada kuha, sin Ton ga snima pa objavi video. Primjerice, kako napraviti fritaju sa zlatnim trubama, rižoto sa radicchio trevigiano ili šugo od zeca s domaćim fužima ili njokima...

Utječe li posao gradonačelnika i prvog čovjeka IDS-a na vaš odnos?

– Borisov posao nas ne udaljava, već zbližava. Kod nas je svaki dan drugačiji. I kad Borisa nema, poželimo se jedno drugog jer se nismo dugo vidjeli. Nekad zna samo doći kući na nekoliko minuta, prepakirati stvari i opet na put... – govori Lara.

Gradonačelnik dodaje:

– Eto, jučer sam išao u Zagreb, obavio sastanke i vratio se u Pulu. Otišao sam poslijepodne još na dva mjesta tu u gradu, imao obaveze kao gradonačelnik i onda do kasno navečer sa sinom Tonijem radio zadaću iz fizike. Sve stižem, nije problem! Zapravo... Ne stižem samo jednu stvar. A ta je bitna.

Koju?

– Ribolov. To je moja najveća strast. Bio sam na kalamarima na Staru godinu, prvi put u ribolovu prenoćio na pučini nakon davne 2013. godine. Tada sam se kući s Unija vratio sa zubacem teškim četiri kilograma kojeg sam uhvatio na panulu. Dakle, šest godina nisam bio! Rekordni ulov mi je tuna od 101 kilogram. Kad-tad vratit ću se na more. Tamo sam bio kao klinac na koći, na moru smo se i vjenčali. Bez mora i udice, to nisam pravi ja. Ali obitelj, ona je najvažnija. Na more ću se vratiti, ima vremena...