Ime mu je Miki, Limač Miki, zovu ga i Ribica, Malicki, Beba, Mimi-mi. Nije njemu ni važno kako ga zovu, dotrči Miki čim čuje svoje ljude, osjeti njihov miris. Vode ga na tom putu i sluh i njuh, oči mu ne mogu pomoći jer Miki ne vidi.
– Nekako u vrijeme kad sam vidjela priču o ovom mačiću razmišljala sam o udomljavanju životinje za koju sam sigurna da bi teško pronašla dom, životinju koja ne vidi, ne čuje, nema nogu. Ljudi se nerado odlučuju mijenjati svoj život da bi pomogli životinji s posebnim potrebama. Uglavnom se biraju one čupave i lijepe, ne bira se srcem – kaže nam Zagrepčanka Sanja Knežić. A Mikijeva priča još je teža od priče o životinji s hendikepom. Počela je u domu u kojem su ljudi odlučili da im bolestan mačak ne treba. Izbacili su ga na ulicu gdje ga je pronašao jedan student. Bio je Miki tada u teškom stanju - imao je epileptične napadaje koji nisu prestajali, nije mogao sam jesti ni piti, obavljati nuždu. Veterinari su predlagali i eutanaziju. Izbjegao je Miku tu sudbinu, pomogle su i zagrebačke mačkarice i smjestile ga u veterinarsku ambulantu u kojoj su ga spasili, tu se i oporavljao. A gospođa Sanja opisuje nam da je odluku donijela u trenu, nije uopće razmišljala što će kći Franka i sin Ivan reći, ipak su to njezina djeca i bila je sigurna da će se sa svime složiti. Nije razmišljala ni kako će Mikija prihvatiti Obi, mačak kojeg je udomila proljetos, i Q, mačka koju je udomila prije osam godina.
– Nisam prestala misliti na Mikija od trena kad sam vidjela jedan od napadaja. Bilo je teško kad je došao, napadi su bile česti, nije znao obavljati nuždu u pijesku. Sve je to naučio, napadi su sada rjeđi, ali i dalje mu treba puno njege i brige. I trebat će mu uvijek – kaže nam gospođa Knežić. Zbog epilepsije se često budi noću, mora paziti da se Miki ne ozlijedi jer baš baš za vrijeme napadaja pokušava hodati. Uz njega je dok napadaj traje, mazi ga i umiruje. Nije lako nakon toga ni otići na posao, ali odustati neće.
– Čekaju nas kontrole kod veterinara jer nam je epilepsija prioritet. Miki je inače jako nespretan i nekoordiniran, nekad ga moram dizati dok jede jer ne može stajati. Nespretno hoda, ne zna skočiti kao mačka, već skakuće u zrak, sa stolice padne, ne može se sam popeti. Po stanu hoda za nama, ako smo u kuhinji, i on je tu, kad idemo u kupaonicu, evo i njega – govori nam. Voli se Miki i igrati, ali ne radi to kao druge mačke. Ne možete mu igračkama mahati pred nosom jer ih ne vidi, moraju biti pred njegovim nogama. Jako voli loptice, posebno one koje zveckaju. Uglavnom ih promaši, ali ne odustaje. Često stane u vodu, ali pod se lako obriše, kaže nam ova Zagrepčanka.
– Svi se brinemo za njega, a on je jednako vezan za sve nas. Kad su mačke u pitanju, Obi ga jako voli, stalno je uz njega, pazi ga, čisti. A mačka Q bila je strašno ljuta kad sam ga dovela, stalno je puhala i režala. Ali to je radila i kad je Obi došao, mora pokazati tko je gazdarica – kaže nam.
Svjesna je da Miki nikad neće ozdraviti, ali zbog toga u njezinom domu nitko ne radi dramu. No nisu ni od onih koji kažu - pa to je samo životinja, što se sekiraš! Spremni su na troškove, a sigurno će ih biti više nego da je Miki zdrav, svjesna je toga i S. Knežić. Ali kad dođe do kreveta, kad se stisne uz nju, sve se to zaboravlja. Jer Mikijev život nema cijenu.
Sanja divna ste osoba. Sva dobra djela vracajuse dobrim. Puno srece ivama zdravlja.